Svakoga dana svojim rukama veže Tu, tuđu djecu. Poslije smjene ode kući i mazi svoju. Šeta se Sarajevom zajedno sa ostalim sugrađanima koji su mirne savjesti vidjeli, znali i šutali. Političari likuju jer su Oni drugi na čelu te ustanove. Ljudi osuđuju, a koga?
Jučer ujutro On je pucao u ženu u sred grada. Nije je poznavao, ali je dobio sitan novac za tu uslugu. Novine pišu o tom.
Sluđen sistemom otac liječi svoju kćerku pištoljem. Prijeti doktoru u bolnici, glavnoga grada u državi. Ne mogu da se ne upitam šta se dešava u predgrađima i zaseocima.
Ljudi ne odlaze, ljudi bježe glavom bez obzira, dok samonikle škole i visokoškolske ustanove štampaju diplome za stranačke kadrove. Mora nekako da se nadomjesti kvantitet, ali ne i kvalitet.
Narcisoidni političar, vjernik, laže u jutarnjem programu da se televizor počinje crveniti.
Ja odlazim na posao i gledam kuju koju je udarilo auto kako cvili iz potoka Mošćanica dok mali Kučići s obale gladni zapomažu. Stvorenje zvano, jadni i bijedni čovjek, dere se jer mu smeta cviljenje psa.
Pitam se kakav sam ja to čovjek postao i kakvi su me napravili? Psa mi je žao. Te mršave jadne kujice koja paralizirana leži dok je Kučići dozivaju.
Ona nema pravo glasa, nema svog predstavnika, nema svoju stranku, ona ni na koji način nije izabrala ni doprinijela sudbini koja ju je zadesila. Za razliku od Vas ljudi, sugrađana koji ste svojim glasom glasali i dobili baš ono Sarajevo i onu BiH kakvu zaslužujete.
Izvukli smo kujicu. Mladi su odmah navalili da sisaju. Nju smo nahranili. To je ono što se moglo. A nešto više se ne može ni očekivati, pa ovdje i djecu vezuju za radijator.
