Tijelo žene poprište je često bitaka koje žena sama ne vodi. Preko njenog tijela vode se bitke za povećanje i ojačanje nacije, negira joj se pravo da sama odluči želi li porod i u kakvim uslovima, njeno tijelo se kritikuje i omalovažava kako bi se držala u kontroli. Za vrijeme rata, žena je čuvarica nacije, te stoga osvajanje njenog tijela predstavlja pobjedu i poruku suprotnoj strani, što je na ovim prostorima rezultiralo jezivim zločinima silovanja velikog broja žena. Tijelo žene često je poprište bitke za moć. Ukoliko žena i sama uđe u bitku za svoje tijelo, može očekivati da će se susresti sa neodobravanjem okoline i osudama, najviše onih koje bi u bici trebalo da joj se pridruže: drugih žena.
Žena u bitku za svoje tijelo ulazi onda kada postane svjesna da ono pripada njoj i nikome drugome. U tu bitku ulazi iz čiste potrebe, kako bi zaštitila tjelesnu autonomiju i odbranila tijelo od nasilja. Može to biti sa prvim uzvraćenim udarcem, odlukom da tijelo neće izvrgavati izgladnjivanju, kozmetičkim preparatima, ili neodgovarajućoj odjeći, ili prihvatanjem da ima pravo na seksualnost.
Žena u bitku treba ući svjesna da njen neprijatelj nije muškarac po defaultu, već uvriježene prakse i vjerovanja koja štete i muškarcu, te da od muškaraca treba praviti saveznike koji bi pomogli da se stvori svijet u kome pravo na nečije tijelo neće imati država, porodica ili supružnik, već sama individua.
Sa jednim prijateljem iz Srbije imala sam razgovor o seksualnosti u tinejdžerskoj dobi. Pričao mi je kako je u srednjoj školi bio jako otvoren o seksu sa svojim muškim prijateljima, ali da su djevojčice po toj temi ostajale misteriozne i nedostižne. 'Koja je bila najčešća fantazija?' upitala sam. Njegov odgovor me iznenadio. 'Najveća fantazija bila nam je da vidimo da i djevojčice to žele' rekao mi je. 'Mislili smo da one nemaju seksualnih misli i to nas je boljelo'. Ovakav stav da su žene manje seksualna bića dio je neiskazanog racionaliziranja koje je dijelom odgovorno za nasilna seksualna ponašanja muškaraca, koji smatraju da, kako je seks jedino njihova potreba, te žene ne dijele tu frustraciju, oni imaju pravo da tu potrebu i zadovolje te da žene 'prevare' u izvođenje čina, umjesto da ih posmatraju kao ravnopravne jedinke koje imaju kapacitete da svjesno odluče šta žele. Bitno je u toj životnoj dobi pokazati mladim muškarcima da su i žene seksualna bića, što njihovom pristanku ili odsustvu istog daje legitimnost odluke autonomnog bića, umjesto karakteristike urođene osobine diktirane biološkim spolom, što je viđenje koje vodi u objektivizaciju žena i nasilje nad njima.
Kao što 'aktivista za muška prava' (sada nećemo ulaziti u legitimnost ovakvog aktivizma) Jack Kammer navodi: 'Arhetip muške erotike je žena koja sudjeluje u seksu s entuzijazmom, koja voli mušku seksualnost, koju on ne mora namamiti laskanjem, zavođenjem ili obećanjima o budućim nagradama.'
U patrijarhalnom društvu nametnuto je viđenje da žena ne želi seks i da ga 'daje' kao pogodbu za druge stvari koje dobija od muškarca (ekonomsku sigurnost, društveni status itd). U tome slučaju, žena se u glavama onih koji imaju takvo razmišljanje stavlja u poziciju prostitutke, koja razmjenjuje svoj ljudski potencijal (tjelesni, u ovom slučaju) za pogodnosti. Zbog toga postoji prešutni dogovor da se o seksu u zajednicama 'dobro odgojenih' žena svih uzrasta ne govori, jer je prisutan stalan osjećaj krivnje zbog izvršenja čina, te prodaje tijela. Žena u toj situaciji, zbog uskraćivanja informacija, nije svjesna da je seksualna želja normalna i prirodna, te zbog toga postoji dodatan osjećaj krivnje zbog želje, koju skriva.
One djevojke, djevojčice i žene koje pokažu da i same imaju seksualne potrebe rasipaju svoj potencijal jer u zamjenu za seks ne dobijaju ništa osim vlastitog zadovoljenja i, prilično paradoksalno, nazivaju se kurvama. O definiciji kurve imala sam zanimljiv razgovor sa prijateljicom iz Poljske. 'Vidiš', interpretirala je za mene stav društva u katoličkoj Poljskoj, 'kurva nije ona žena koja je spavala sa mnogo muškaraca. Kurva nije ni žena koja ima mnogo seksa. Kurva je žena koja u seksu uživa' pojasnila mi je. To se uklopilo u neke nelogičnosti koje sam viđala u pop kulturi. Kurvom se, recimo, zbog izbora u odijevanju, označavala Miley Cyrus, ali ne i jednako oskudno odjevena Selena Gomez. Razlika je bila u svrsi te seksualnosti. Dok je Cyrus posjedovala svoju seksualnost i činila se potpuno svjesna nje, seksualnost Gomez se činila kao rezultat volje da zadovolji. U tome smislu, Cyrus je izašla iz društveno postavljenih okvira prihvatljive seksualnosti, odnosno podređene seksualnosti žene, što je za posljedicu moralo da ima osudu. Iako seksualnost Miley Cyrus i dalje predstavlja njenu eksploataciju u rukama muzičke industrije, ipak postoji razlika u stupnju svjesnosti eksploatacije između dvije pjevačice, te njihovom odnosu prema toj eksploataciji.
Misao koja stoji iza svega ovoga je da žena nije vlasnik svog tijela, već da je vlasnik njena porodica, koja je neokaljanu mora predati partneru, stvarnom vlasniku koji će onda obezbijediti pogodnosti za nju u zamjenu za korištenje tog dobra. Ukoliko žena svojom izraženom seksualnošću kompromituje takav društveni dogovor, ona se sankcijama različitih razmjera nastoji vratiti u okvir prihvaćenog. Ovakvi stavovi su više izraženi u ruralnim sredinama u kojima vlada tradicionalna podijeljenost rodnih uloga, ali je i dalje prisutno i u slučajevima gdje žena sve pogodnosti za svoj život privređuje sama. Ovo se dešava zbog toga što se čitav ovaj mehanizam implementira nesvjesno, te ljudi ne promišljaju razloge svog podozrenja prema ženama koje smatraju da imaju pravo na svoju seksualnost i svoje tijelo.
U našem društvu, ženina seksualnost rob je društvenih normi, a žena je ne može otkupiti za sebe ni izbacivanjem iz svog života onih okolnosti koje su do takvog stanja i dovele, kao što je ekonomska zavisnost o muškarcu. Kroz život ide plašljivo, brižljivo skrivajući svoju seksualnost i seksualni čin kako ne bi trpjela odmazdu konzervativne okoline. I dok se u nekim kulturama žena kažnjava za neprihvaćene oblike seksualne aktivnosti, u što se ubraja i silovanje, krajnje drastičnim metodama, najekstremnija od kojih je ubistvo od strane osramoćene porodice, naša seksualno aktivna žena suočava se sa podozrivošću, osuđivanjem, pa čak i progonom od strane porodice.
Beogradska aktivistkinja Jasmina Tešanović u eseju 'Žene i rat' navodi slučaj mlade djevojke koja je zatrudnjela kada su je vojnici silovali, te se njena porodica odrekla i nje i bebe. Tijelo djevojke više nije pripadalo porodici, bilo je onečišćeno sjemenom neprijatelja i kao takvo izgubilo tržišnu vrijednost. I popularni kantautor Đorđe Balašević izrazio je sličan stav. O domovini poharanoj ratom kaže u knjizi 'Jedan od onih života': 'Tako to ide s Domovinom... Kao sa silovanom devojkom... Ne možeš je kriviti za to što su je drugi osramotili, ali ni više voleti kao što si je voleo...' U ovom slučaju Balašević silovanje označava kao sramotu žene, stav koji je jedan od glavnih uzročnika društvene stigme o silovanju. Ni on više ne može 'voleti kao što (...) je voleo' djevojku čije je tijelo obilježeno nečijim tuđim dodirom.
Bitka za tijelo žene vodi se na mnogim frontovima. Država njeno tijelo nastoji kontrolisati raznim represivnim zakonima, od kojih su naizraženiji oni reproduktivni, porodice i partneri često fizičkim i psihičkim nasiljem, a društvo izopćavanjem i osudom. Kako bi bitku dobila, žena mora da se bori na svim frontovima. Ona mora osigurati saveznike koji bi joj pomogli da obezbijedi adekvatan zakonski okvir zaštite za svoje tijelo, umjesto narušavanja njegovog integriteta, uspostavi efektivne strukture za pomoć u slučaju nasilja, te proširi svijest društva da je žena vlasnik svoga tijela. Bitka za žensko tijelo uvezena je u tkivo društva, te time i komplikovanija za voditi. Međutim, najbitnije mjesto na kome se ova bitka vodi ujedno je i ono od koga sve kreće: žena prvenstveno mora sama shvatiti da je njeno tijelo odista samo njeno.
