Klađenje je problem samo ako gubite

Klađenje je problem samo ako gubite

Piše: Čovjek

Sjećam se kako nam je svojevremeno, kad smo bili osnovci, profesor, a uposlen kao nastavnik geografije, pokojni Kosta Kole Stojšin znao ispričati poneku anegdotu, pokušavajući nas motivirati nečim drugim osim, najdraže mu metode, izvlačenja uha. Nisu to bile baš anegdote, spoznat ćemo to u čudu nekoliko godina kasnije, nego više komične priče o historijskim likovima, iz različitih epoha, i njihovim dogodovštinama, a čiji je, ovdje dolazimo do spomenutog čuda koje je nama mladima i naivnima kakvi smo bili predstavljalo naučno utvrđenu činjenicu jer dolazi iz usta profesora, pokojni Kole bio očevidac. Govorio je, pokoj mu duši, kako je lično on rimskom vojskovođi Juliju Cezaru zario nož u leđa jer mu je ostao dužan neke pare, dok ga je, Kole dakle, vodio po prostranstvima Galije i Britanije objašnjavajući mu kad, kako i koji od gradova prvi da pokori; pričao nam je kako je puna tri mjeseca plovio Atlantskim okeanom pokušavajući stići Cristofora Columba kako bi mu zavrnuo soluf i odvratio ga od otkrivanja Amerike, jer znao je on, govorio bi, još u to vrijeme šta će od Jenkija biti i postati. Slušajući predizborne govore američkih predsjedničkih kandidata, mnogi bi, vjerujem, poželjeli dotičnog moreplovca zgrabiti za šiju i poslati u “vječna lovišta”, da se tako indijanski izrazim.

Sjećam se isto tako, da nam je, objašnjavajući šta je mortalitet a šta natalitet, šta promil a šta procent, te ostale pojmove vezane za statistiku i statističke podatke, znao kazati kako je u Bosni i Hercegovini prije rata, na popisu iz 1991. godine bilo pedeset posto nepismenog stanovništva, a da je poslije rata bilo isto toliko, pedeset posto znači, pismenih. Mi bismo tad mudro i s razumijevanjem klimnuli glavom, iako je meni danas posve nejasno je li se u spomenutom slučaju radilo o duhovitoj opasci ili stereotipu. Prosudite sami, a o mrtvima sve najbolje.

Ovo, pogriješili ste, nije još jedan referat o posljednjem popisu stanovništva, iako bi se o toj neiscrpnoj temi kao prvorazrednoj političkoj priči moglo štošta reći. Kao da su u Bosni neke druge teme malo manje političke?! – poentirat će zlonamjerni. Referat je ovo o drugom fenomenu, specifičnom postratnom i tranzicijskom produktu – kladionici. Šest stotina miliona konvertibilnih maraka su prihodi, objaviše mediji, kladioničarskog sektora. Podijelimo li tih šest stotina miliona konvertibilnih maraka s nezvaničnih, cirka četiri miliona stanovnika lijepe nam naše Bosne i Hercegovine, a uzmemo li u obzir da je najmanji ulog po kladioničarskom listiću jedna konvertibilna marka, doći ćemo do cifre od stotinu i pedeset uplaćenih uloga po glavi stanovnika. Pozamašna je to, neoporezovana svota novca. Jer poreze na poroke u Bosni kao sekularnoj državi još nismo uveli. A i zašto bismo? Zar da nam napaćeni narod plaća još porez na sreću? Dobro, nije baš sreća u pitanju, nego igre na sreću, ali zakonodavni sistem naše države svakako ne poznaje tu sitnu razliku. I neka se sad neko usudi prigovoriti nešto legitimnim izabranicima naroda i narodnosti, kad im je, evo svjedoci smo, sreća njihovih glasača najveći prioritet. Kako da oni taj sektor poreski urede i reguliraju kad im valja tim glasačima već ba sljedećim izborima pogledati u oči. Hajd’ ti objasni jednom kockaru, dok mu se oči crvene od gledanja utrke pasa, ili izvlačenja brojeva tombole, ili praćenja rezultata na teletekstu, kako je sreća, mislim na kladioničarsku, varljiva i kako je njegov eventualni dobitak zapravo samo akumulirani odbitak od njegove mjesečne crkavice, nastao stalnim uplatama, a da je sreća sasvim sporedna kad te realnost konačno udari u glavu i crijeva zakrče. Kako objasniti prosječnom bosanskohercegovačkom kokuzu da je sreća onaj osmijeh na licu djeteta koje je dobilo čokoladu, a da je dobitak deset hiljada konvertibilnih maraka samo (ne)mogućnost čija se vjerovatnoća mjeri promilima, čak i onda kad imaš sigurnu internetsku dojavu od nekog anonimnog klinje iz Hong Konga ili Singapura. Ako bismo o spomenutom problemu promislili (nadri)filozofski, mogli bismo zaključiti da je postojanje kladionica sreća u nesreći, jer na jednog potencijalno sretnog dođu stotine unesrećenih. U određenom trenutku ćemo valjda shvatiti da sreća ne stanuje u zadimljenim prostorijama kladionice ili, kako to reče George Bernard Shaw: “Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu.” Tako sreća u Bosni, s kladioničarskog aspekta, nije primarno filozofski nego socio-kulturološki fenomen koji se mjeri količinom dobijenog novca, a koji će, apsurda li, biti potrošen u beznadežnim pokušajima da kupimo…sreću. Nedostatak sreće pravdat ćemo vlastitim prokletstvom, crnom magijom ili nekim drugim glupostima, vješto izbjegavajući vlastitu odgovornost, a tuđe uspjehe ćemo, po pravilu, okarakterizirati spletom sretnih okolnosti, ostavljajući njihov trud, rad i zalaganje negdje postrani jer, dapače, oni nemaju nikakve šanse u poređenju sa spomenutom srećom. Zvuči komplicirano i pomalo nelogično, zar ne? Ne rekoh li da je to kulturološko-socioločki fenomen za čije je razumijevanje potrebna prvenstveno, pogađate, sreća. Ako sreća stanuje u kladionici, onda u mojim rodnim Zavidovićima žive sretni ljudi jer tamo, u prosjeku, imamo kvadratni metar sretnog prostora po glavi stanovnika. Prosto čovjeku dođe da pozavidi radnicima “Krivaje” na njihovoj sreći.

Mnogo se mahana nakupilo u bosanskohercegovačkom društvu, a još više u meni i svakome od nas kao pojedincu. Jer, društvo – to sam ja, a poremećeni sistem društvenih vrijednosti nije ništa drugo do ukupan zbir svih naših nedostataka čije prisustvo uporno negiramo, a posljedice guramo pod tepih, “rješavajući” probleme privremeno, a onda se iščuđujući kad nam se ti problemi poput lavine obiju o glavu. Imamo mi lošu naviku predstavljati se najboljima, kako na nacionalnom tako i na ličnom nivou. Ako se radi o patriotskim osjećanjima, onda to i nije tako loše, samo što imamo nesreću da i takva osjećanja zloupotrijebimo čineći ih destruktivnima kako po našu tako i po kolektivnu psihu. Poznato je da su naši sportisti najbolji, najhrabriji, najsposobniji… Do prvog poraza. A kad dođe do poraza kao neminovnog životnog iskustva, onda ti sportisti postaju omraženi i kolektivno ih odbacujemo kao šugavo pašče. Sebi smo najbolji, a svi ostali su tu samo da popune životni prostor, bar dok se populacijski ne omasovimo da možemo preuzeti brigu o svemu i svačemu. Društvo smo stereotipa koje uporno odbacuje svoje nedostatke, spremno da se naruga i najmanjoj tuđoj pogrešci, a na oprost tuđe pogreške ne smije se ni pomisliti, a kamoli takvo što izreći.

Kinezi su, uzmimo ih za primjer, za nas tek, poslužit ću se riječima jednog našeg konceptualnog (kvazi)umjetnika, “žuti mravi” koji plagiraju cijeli svijet i kod kojih možete kupiti “raznoliko smeće sumnjivog kvaliteta”. Ovakav način razmišljanja ne samo da je školski primjer stereotipa nego vuče i rasizmu. A kad nam “umjetnička elita” promišlja na ovakav način, onda ne trebaju čuditi riječi spomenutog bosanskohercegovačkog kokuza da: “…u životu je važno imati samo zdravlje. Sve ostalo možete nabaviti kod Kineza.” A ti Kinezi, čija civilizacija u kontinuitetu postoji cijelih četiri hiljade godina, rade i hrmbače toliko dobro da će uskoro hraniti, oblačiti, obuvati i štititi od komaraca cijeli svijet! Šest stotina miliona maraka, ti “žuti mravi” ne spiskaju na kladionicu, nego izgrade most koji spaja dvije provincije i olakšava život milionima stanovnika. A francuske kukavice i britanski snobovi svojih šest stotina miliona maraka potroše, prvi na solarnim panelima popločani autoput, a drugi na cijelo polje turbina na vjetar, čime ne samo da štede, nego i proizvode energiju prijeko potrebnu nikom drugom do njima samima. Ali u očima prosječnog bosanskohercegovačkog ugursuza oni su tek galski pijetlovi što nas u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo zakinuše za penal. Stoga nam je haram i zabranjeno okoristiti se njihovim znanjem i iskustvom. Ili kazano do srži prostonarodski: “Ma ‘ta će oni!?”

Uradili su čuveni nadrealisti skeč o ovoj temi. Kad radnik u vrijeme krize zarađuje tako što zakucava eksere. Jedan ekser, jedan dinar. I kad napokon zaradi “neku kintu”, odluči je potrošiti tako što kupi lutrijsku srećku, uz riječi da je novac potrebno investirati, odnosnu uz onu čuvenu: “Ko ne riskira, ne profitira!”

Je li ovo koncept koji slijedi prosječni, već spomenuti, bosanskohercegovački kladioničarski kokuz, uzdajući se u varljivu sreću na varljivom Balkanu? – pitanje je za sociologe.

Ili možda on zna ono što većina nas ne zna. Možda igra nasigurno pa se kladi samo na Premijer ligu Bosne i Hercegovine. E u njoj već vladaju zakoni potražnje i novca, gdje sreća i nema baš mnogo šta tražiti.

Do nekih boljih vremena: “Kladite se nasigurno!”

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.