DA POŽELIM TI PLAVE SNOVE DJEČAČE

DA POŽELIM TI PLAVE SNOVE DJEČAČE

Piše: Leona

Tijelo desetogodišnjeg dječaka Konstantina Stjepića, koji je bolovao od autizma, pronađeno je nedaleko od njegove kuće, u gustom šipražju pored sela Labucka na području općine Lopare na Majevici. Uzrok smrti - smrzavanje. Vijest je kao bomba odjeknula kroz cijelu Regiju, jer se za dječakom koji se izgubio tragalo danima.

Tuga. Masovna tuga.

O, kako ne volim masovne histerije dobrote, stihijske emocije koje kao podivljala rijeka udare o kamene hridi nekog kanjona i razbiju se u tisuće komadića još masovnijeg zaborava.

Kako ne volim te nacrtane suze na društvenim mrežama, koje služe u svrhu da dokažeš da si čovjek.

Šutila sam i gledala.

Ponekad i ja tako zašutim, k’o bura što se nasloni na meki jastuk kamenog kanjona Neretve negdje sa sjevera. I kamen je mekan kada se umoriš.

I onda puknem na nevažnoj sitnici.

..”E, to ti se nalazi preko puta autobusnog, prođeš “dom ludih” s desne strane”...
Objašnjava meni jedna kolegica kako da stignem na neko mjesto u jednom gradu u Bosni. Nisam je dalje čula. Samo mi je u ušima odzvanjalo “dom ludih”.
- “Nemoj molim te tako nazivati prihijatrijske bolnice”, rekoh joj.
- “Joj, što si čudna”, veli. “To se kod nas tako kaže. Ono kolokvijalno.”
I nastavlja ona i dalje priču i tri puta opet kaže “dom ludih”.

Probudi se bura u meni. Kao kad krene s Podveležja i pomete sve pred sobom, ruši krovove, čupa drveće.

To vam je onaj osjećaj u prsima, kada osjetite da se gušite, da nemate više zraka.

Pa onako fino vrisnete, k’o tristo “luđaka” iz njihovog tamo “doma ludih”. ..

Hej, tamo je nečije dijete.
Nečija majka.
Nečiji sin.
Nisu ti “luđaci” iz umobolnice Domanovići došli i pobili sve oko tebe, nisu ti “luđaci” spalili ničiju kuću, ubili dom.
Nisu ti “luđaci” iz umobolnice ukrali sve tvoje.
Nisu “luđaci” iz “doma ludih” zaklali malo dijete u Grabovici, Srebrenici i svim stratištima ljudske opakosti.
Nego naizgled mirni susjed. Sasvim “normalan” u svojoj nenormalnosti. Taj isti susjed s kojim si jeo i pio kavu svaki dan. Kojeg si gledao drugim očima nego ovim kojima gledaš tužne oči iz “doma ludih”.

 

Pa se onda u trenu sjetim očiju dječaka s naslovnica dnevnog tiska. Očiju dječaka Konstantina Stjepića.

Možete li zamisliti kako izgleda život autističnog djeteta u nekom zaseoku na planini Majevici, kad jedna intelektualka, koja je u suštini vrlo dobra osoba, naziva umobolnicu “dom ludih”?

Ja mogu.

“Ma to ti je ona žena što ima ludo dijete, znaš onaj mali što ispušta glasne krikove, ne priča, vrti se u krug, gluho bilo”, pa se triput prekrsti. “ A šta ćeš i čukundedi mu nisu bile sve na broju, toga nema kod nas u genetici”

Ili još gore:

“Bože mi oprosti, onom djetetu treba pop, sigurno je đava ušao u njega”. Pa se opet tri puta prekrsti. Triput Bog pomaže, reče netko.

Možete li zamisliti kako je živjeti iz dana u dan s pogledom u kojem čitaš porugu, gađenje izmješano sa sažaljenjem?

I onda, jednog sasvim običnog proljetnog popodneva, čuješ kako je taj maleni, koji nikome nije kriv nestao. I krene masovna stihija dobrote. Onda smo svi braća, krenu vojne snage u potragu, kreneš i ti koji si se do jučer očima izrugivao, ne spavaš noćima, hodaš i tražiš to isto dijete. Stotine mještana, Vojska Republike Srpske, jake snage MUP-a, avijacija. Svi su tu. Kada je kasno.

A imao si deset punih godina. Deset punih godina da spriječiš to što se dogodilo. Reći će netko: Kako bi ja mogao spriječiti?

Mogli smo svi. Krivi smo i ja i ti.

Ne oni koji godinama pod krinkom“zaštite vitalnih nacionalnih interesa” voze blindirane džipove, hodaju s hordom tjelohranitelja, čije su kuće i djeca zaštićeni ko polarni međedi na račun svih naših strahova.

 

Nisu krivi oni koji nose skupe satove.

Konstantinu Stjepiću nije trebao sat kao dekoracija važnosti.

Niti tjelohranitelj.

Niti blindirani džip.

Konstantinu Stjepiću je možda trebala mala narukvica s gps uređajem, koja se u normalnim zemljama dobije na doznaku.

Konstantinu Stjepiću je trebao vaš pogled koji ne stigmatizira, nego pogled čovjeka.

Konstantinu Stjepiću je trebala ruka, vaša ruka. Ruka koju ćete pružiti njegovoj majci. Ne onda kada na krvavim koljenima traži svoga izgubljenog dječaka.

Nego dok je hodala, tražila terapije za sina i možda ga skrivala od pogleda poruge. Da ga manje boli. Ne iz srama, nego od tvog pogleda koji se boji različitosti.

Konastantinu Stjepiću ne trebaju vaše licemjerne žalopojke na Fejsu, vaše nacrtane suze. Vaša jebena ljudskost onda kada je kasno.

Već danas ste ga zaboravili.

A u vašim gradovima stotine Konstantina čeka vašu ruku, za njih nije kasno. Vi je opet nećete pružiti.

Jer...Ima u nas i bistrih rijeka, snijegom obraslih visoravni, ima u nas mora, što zrcali na suncu reflektirajući tisuće nijansi plave boje koja plovi u nebo spajajući se s plavetnilom tamo gore.
Ima u nas..
A nema u nama.

Prokleto lijepa zemlja s prokleto lošim zakonima.

I prokleto zlim ljudima.

 

 

Da vriskom razbijem sve zvučne zidove u ušima onih koji te nisu znali čuti. 
Da budem tvojoj majci sjena utjehe za sve strahove koji su se ko nijemi zagrljaji uvlačili u vaše neprospavane noći.

Da plavom bojom obojim sve vaše samoće, sve vaše ispružene ruke.

Da sačuvam te u svijetu u kojem samo ti nisi bio autističan.

Da miniram sve instagramske pločnike kojim šetaju voštana lica koja nalikuju jedni drugima.

Da budem ti ruka kroz šumu u kojoj si se izgubio. 
Da zažmirim kad zamislim lice tvoje majke koja te traži i razbija već krvava koljena na koja smo je našom šutnjom odavno bacili.

Da zagrlim vas plavetnilom nekog drugog svijeta, manje "autističnog" za vaše boli i suze.

Da nagovorim Zemlju da okrene bar jedan krug unatrag..

Da sačuvam te u izgubljenom svijetu..
Da zamolim te za oprost za sve naše šutnje.

Malo je.

 

Komentari na blog (8)
Objavljeno:
Konstantine nadam se da si našao svoj mir u nekom boljem svijetu, kada nisi mogao u ovom današnjem kretenskom !!!
Objavljeno:
Moje riječi bi bile suvišne. Tuga.
Objavljeno:
I od mene RESPEKT.
Objavljeno:
Moj respect draga Leona da konacno netko shvati kroz što mi majke krvavih koljena prolazimo ranjenog srca i teskog zivota....kad smo neshvacene od vecine ljudi.....
Objavljeno:
Komentar je suvisan na strepnju od koje svi strijepimo, na drzavu od koje pomoci nema, jer sve sto dobijemo sami platimo ili mukom izmucimo satima i satima moleci za osnovne ljudske i djetetove potrebe. I narukvica koja kosta nesto vishe od 100 KM i nju cu vjerovano kupiti sama, jer sta ocekivati od drzave kad moras svakom uposlenom, svakoj instituciji nanovo objasnjavati s cim se to borimo i sta nam za nasu djecu treba. A treba nam samo malo, malo vishe razumjevanja i zelje da se nesto promjeni. Al malo je ovdje puno jer nije to njihovo dijete, nije ih ni briga, imaju oni druge brige koje novo auto ce kupiti u vozni park ili toboze naknadu za odvojeni zivot. a nasi zivoti vec su odavno odvojeni, od drustva, drzave nekada i nas samih.Trazeci malu naknadu za ljudski zivot cini se isuvishe tesko, jer im nije stalo, al borba nam preostaje jedino smo na to navikli ako ne za nasu djecu, barem za buduce generacije...
Objavljeno:
Svaka cast odavno nisam procitala nesto iskrenije
Objavljeno:
Moj naklon ljudskoj rijeci. Svaka cast Leona.
Objavljeno:
Kratko i jasno:Svaka vam cast!
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.