Božanska Glad

Božanska Glad

Piše: Markoni

Kažu da se sve dešava s razlogom. Istina je. Meni se sa razlogom desio Aidan te jeseni dok sam spremala gulaš sa mesom od zeca. Mirisala je cijela kuhinja i mirisala je moja kosa iako se nakon svake smjene istuširam i operem kosu sa jakim šamponom od lavande miris kuhinje i hrane jednostavno ide uz posao kuharice.  Aidan je bio sol u mom životu. Bez soli sve je bilo kao papir a ja kao uspavana sam jela i živjela u svijetu od papira. On je muškarac koji je čekao na istu knjigu kao i ja u izvanrednoj knjižari u koju sam redovno išla i kupovala knjige, voljela sam police pune knjiga koje čekaju i osjećaj kao da te zovu, u svoj magičan svijet. Gospodin koji je radio za pultom rekao je da ima jedan primjerak novog romana od Slavenke Drakulić ''Dora i Minotaur'' ali da nema napisano na čije ime. Nas dvoje smo se pogledali i on je predložio da ja uzmem knjigu ali uz obećanje da ćemo otići na kafu da popričamo o knjizi, Slavenki Drakulić i književnosti na našim prostorima. Obećala sam, nasmijala se, uzela knjigu i ostavila mu svoj broj, cijeli dan sam bila sretna, na predavanjima, na večernjim kafama i vinu, dobila sam poziv na kafu od predivnog momka. Od savršenog momka. Možda sam umislila da je bolji nego što jeste jer dugo nisam u vezi i cijelo vrijeme mi uzme jutarnji posao u kuhinji a navečer predavanja iz komparativne književnosti. Iako kao kuharica imam odličnu plaću nisam planirala cijeli život kuhati jedna te ista jela i ponavljati bezvezne priče o krompiru, riži i tjestenini. Želim napisati priču. Psihološki triler ili horor ali u svakom slučaju znam da želim jednog dana vidjeti na policama knjižare svoju knjigu sa mojim imenom Valentina Ganić. I tako sam strastveno čitala samo najbolje pisce i trenutnu beletristiku sa klasičnom književnosti i pisala sam referate, eseje i sastave svima kojima je trebalo i uzimala sam novac za to. Svi su hvalili moj stil i na mom fakultetu, moj asistent Ivan je uvijek hvalio moje eseje i kratke priče i ohrabrivao me u ideji da počnem sa vlastitim romanom. Nije nikad rano za pisanje ni kasno za čitanje tako je znao reći. Ali moje misli se nisu mogle dovoljno dugo protegnuti za jednu knjigu, nisam u stanju da održim misli pod kontrolom i onda sam pisala u kratkim oblicima jer za jedan roman bi trebala uistinu biti u stanjima svojih likova duže vrijeme, nisam sigurna da sam dovoljno zrela da napravim odmak od ljudi o kojima pišem i od same sebe i to me nekada plaši. Nikad me nisu plašile priče od ljudi već njihove potreba da svaka od njih bude istinita kao o priči Vještice iz Blaira svi znamo da se radi o dobroj kampanji ali želimo nekako jednim bolesnim, mračnim dijelom sebe da to bude istina-Toliko miliona ljudi obožava trilere, psihološke drame, horore i nikako da budu dovoljno šokirani, zgroženi i zgađeni industrija im stalno šalje nove i odvratnije materijale ali nikada dosta...

Aidan je ušao u moj život kad sam mirisala na zeca, on to možda nije osjetio ali ja jesam. On je osjetio moj skupi Dior i šampon od lavande. Lijepa plavuša, niska, vitka i nadasve voli da čita. Aidan me možda tako procijenio. Ne znam, nije ni bitno na kraju. Ja sam njega procijenila kao savršenog momka. Od prvog trenutka sam znala da je on taj. On kojeg sam čekala cijeli svoj život i da ćemo biti zajedno do kraja. Do smrti. Naravno da sam sama sebi djelovala ludo ali zar nije takva ljubav? Ljubav o kojoj čitamo, pišemo, pjevamo i ljubav koju znamo? Ova fatalna, neskrivena i snažna na prvi pogled tako očita i živa poput životinje, zeca koji je živ, mek i nježan kao pahuljica. Zaljubila sam se u Aidana tu jesen, tu žutu jesen na svakom koraku dok sam išla iz knjižare vidjela sam zlatne zvijezde na cesti, lišće, tako mnogo crvenog, žutog i narandžastog lišća i vode. Šetala sam velikim šetalištem dok je u mojoj kesici bila knjiga i papirić sa brojem Aidana Mehića, mog ljubavnika, mog muškarca i mog čovjeka. Prvi put sam povjerovala u sudbinu, sreću i okolnosti su bile na mojoj strani. Na strani jedne Valentine, djevojke od 25 godina, kuharice, studentice, plavuše u visokim štiklama koja korača u svom plavom kaputu sa brojem i imenom savršenog muškarca. Imala sam samo jedan zadatak a to je što prije pročitati knjigu i nazvati ga. Za tri dana sam ga zvala a završila sa čitanjem istu noć, bilo bi prenapadno nazvati već sutra iako je Aidan za mene bio već ljubav života ja sam taj svoj život vodila normalno, neupadno i sa uvijek istim zadacima, emocijala i razgovorima. Ispod mene je bio pogled na njega u onoj knjižari, na osmijeh njegovog lica dok zalazi jesenje sunce u pozadini staklenih vrata, brada crne boje, snažne ruke i prekrasne oči boje mora. Izvana to nitko znao. Nitko osim mene. Ljubav je bila tu za mene. Ništa nisam znala prije o ljubavi dok nisam osjetila leptiriće u stomaku. Ništa. Čitala sam velike ljubavne sage o ljubavi, slušala i pisala ljubavne teme, sastave i drame ali nisam iz vlastitog ugla pisala o ljubavi. Sad pišem. Aidan je za mene bio poput mora crne boje a ja kao spužva u školjki koja je konačno našla nekoga da izviri i kad sam se pojavila samo sam nastavljala rasti u Aidanovom svijetu, prožimajući svojim mesom cijelo njegovo postojanje i more...Za mene je ljubav poput hrane od koje se nikad ne možeš najesti, stalno si gladan i stalno želiš još. Takva sam ja bila dok sam šetala kući taj dan. Uvijek i iznova sam vrtila sve što je Aidan uradio na pultu u knjižari za mene, upijala sam kao spužva njegov miris, glas, pogled i osmijeh a on je svoje brojeve tako lako i prikladno ostavljao ženama u prolazu, u prilici i djelovalo je posebno, ne robotizirano i modernizirano već posebno, kad na komadiću papira koji se tek tu našao napiše ime, prezime i broj na koji ćeš doći do te osobe. U mom svijetu nije bilo ljubomore i da je još milion takvih brojeva podijelio ja bi opet bila na kraju svake od tih žena s druge strane žice. On je moj. Čekala sam tri dana a onda ga pozvala, slušala njegovo disanje, smijeh, radost što me čuje i šuštanje posteljine jer tek ustaje na odmoru je i spava do kasno i zove me odmah u stan bez problema, uvoda i sastanka u gradu on me zove k sebi u stan i ja pristajem tek tako bez ikakvih pitanja, puna povjerenja, ljubavi jer tako mora biti kad se ljubav pojavi u životu iako zvučim luda ja se takvom ne smatram, i s njim sam vodila ljubav istog trenutka kad je otvorio vrata, njegove ruke su spretno prelazile moj vrat, ujedao me i grebao sa svojom muškom, oštrom bradom i punim usnama, preko mene su prelazili trnci, osjećaji bola, požude i gladi. Bila sam tako gladna. Gladna muškog tijela, dodira, topline, seksa. Za mene je Aidan bio poput parfema koji samo moraš stavljati iznova, iznova dok ne zamirišeš sam sebi jer to je ono što voliš na tom parfemu i svi ga osjete osim tebe. Aidana sam mogla nositi na leđima, rukama i koljenima do kraja svijeta i natrag. Za mjesec dana smo postali jedno zauvijek. Bilo je suđeno. Ljubav je takva.

Kad sam bila mala djevojčica svi su me zezali sa istom igrom ona se zvala Valentina plus Vinko ili Darko, Mario, Siniša. Taj plus sam uvijek gledala kao križ moje bake na zidu, simboličan znak koji u moj život sve čini mogućim. Ljubav, vjera i nada.  Aidan je za mene moja najveća ljubav. Bila sam gladna čitav svoj život i s njim nisam morala da pričam ništa, naša tijela su se spajala u njegovom stanu beskrajno, pila sam votku a on crno vino. Zore u Sarajevu su posebne, nema sličnog grada na svijetu napisao je jednom Ivo Andrić ''Grad koji se rađa i umire u isto vrijeme'' upravo takva sam bila sa svojim Aidanom. Jednom mi je otkrio za vrijeme večere kako nije na odmoru, kako je u Sarajevu zapravo zbog posla, tri mjeseca ima posla sa stranim investitorima i vraća se kući ženi i djeci. Ima suprugu Samiru i dvije kćerke Anisu i Adelu. Šutjela sam. Umjesto riječi sam ga dirala po dlanu, po ruci i opet smo vodili ljubav kao da bi išta više moglo promijeniti moju ljubav prema Aidanu-To više nije bilo moguće jer su u mojoj ljubavi nestale sve druge ljubavi za njega. Kao djevojčica sam gledala svoju baku na selu kako kolje kokoši, bila sam djevojčica koja se smijala scenama kako kokoši trče i dalje iako su mrtve, uvijek mi je kokoš bila najljepša životinja  na selu. Za mene je Aidan nekako bio zamjena za sve moje nedostatke, mane i sitne osjećaje. I stalno sam bila gladna svog Aidana. I počela sam jesti mnogo više nego inače, hrana mi je dobila okus, mirisi su živjeli a stvarnost je postala san za mene. Poput sna koji prate duge praznine, sve što sam uradila kad nisam bila s Aidanom bila je praznina. Ljubav je to. Nisam nikad bila naučena kako voljeti. Ljubav je za mene nešto jače od svega. Od smrti od života. Možda sam umislila sve to ali u ljubavi je prisutna i ludost i sreća. Nije važno jesam li ja samo zaljubljena u Aidana jer ljubav nema granice, nema stajanja, nema mjeru i to je nebitno. Ljubav je moja dovoljna za njega i mene. Naši susreti su počinjali nakon mojih predavanja, u njegovom stanu, sunce na zalasku, jesen koja dolazi u punom sjaju i padu. Sjedili smo na terasi, pili vino i gledali prema dolini kako nestaje ispred nas poput krajolika iz knjiga Andrića, Meše ili nekih futurističkih romana gdje je budućnost već ovdje zbog visokih nebodera i magle. Aidan nikad nije  mnogo pričao, volio me češljati na terasi, govorio bi mi bajke kao djetetu o Zlatokosi, Trnoružici i Pepeljugi. Sve one su čekale cijeli život na nekoga poput mene Aidana. Danas shvaćam zašto je pričao sve te bajke meni kao djetetu jer smo imali bajku ali bez sretnog kraja i on ih je pričao meni za utjehu kad sve ovo nestane da mi ostanu sretni krajevi nekih tuđih priča. Nikad se to neće desiti. I tada sam na terasi pijući crno vino odlučila da Aidan ostane dio mene zauvijek.

Kažu da se ništa ne dešava slučajno. Aidan je u kući imao knjigu Slavenke Drakulić ''Božanska Glad'' sa temom kanibalizma.  Ljubavnica pojede svog ljubavnika i pospremi stan kao da se ništa nije desilo. Sjetila sam se te teme, glavna ličnost je Tereza koja voli svog Josea do te mjere da ga ubija i pojede na kraju. Čitamo iste knjige, volimo iste stvari, mi smo isto biće na kraju krajeva. Možda sam tada došla na tu ideju, na tu ideju kako ljubav nema granice i kako polažem pravo na njegov život jer bi ja svoj dala za njega. Nije mi to tražio istina je, međutim to ne mijenja stvari jer bi sad dala svoj život za njega i ponovila dok sve živote ne potrošim kao luđakinja u kockarnici na jednog Aidana.  On me grlio, vani je ponovo padala kiša, bila sam slobodna sutra i spavat ćemo zajedno dugo, jedno uz drugo, nestat će vrijeme, ugasit ću telefone i prepustiti se njemu i njegovoj čaroliji. Nisam tražila puno kao ljubavnica samo nekoliko boca vina, sir i jagode. To sam s njim radila, kuhala mu večere, spremala stan i živjela s njim ponekad u ta tri mjeseca. Osjetila sam zimu u zraku jedan dan kad sam se vraćala sa pijace i iz mesnice i znala da je kraj.

U stanu gdje Aidan živi ima prostora za sve. Ogroman stan sa dva kata, moderan namještaj, lijepa terasa i prekrasan pogled kroz velike prozore na grad, zaborav i život. S njim sam vodila ljubav u tom stanu i nedostajat će mi svaki atom ovog stana, voljela bi da nas zatvorim ovdje i da ostanemo cijelu zimu, da zaključamo stan, napunimo špajz, bacimo ključeve i prespavamo zimu dok se sve ne riješi kao san. To je nemoguće. Mene Aidan ne voli dovoljno za takav potez. Ja njega volim i to je dovoljno za oboje. Možda sam taj dan konačno odlučila u sebi da pojedem Aidana i zadržim ga u sebi zauvijek. Taj dan kad sam osjetila zimu u zraku. Stala sam sa cekerom u kojem je bilo povrće i meso. Komad velikog junećeg buta, mrkva, luk, celer i krompir. U sebi sam osjetila glad sa mirisom zime kao vjeverica koja se boji i trči u rupu ja sam utrčala u stan i otvorila frižider pojela sam ledenu tjesteninu od sinoć, zalijevala sa vinom, jela sir, paštetu i pila kao luda, pod nekim djelovanjem magije i želje da pojedem sve i zauvijek. Tada sam legla i sve ostavila na stolu u kuhinji, u dnevnom boravku sam našla prekrivač i spavala sve dok nije bila kasna noć i vidjela Aidana kako sjedi pored mene i gleda televiziju. Bila je noć, tiha i kišna, televizor je lijeno šumio a Aidan samo gledao ispred sebe, pitala sam ga šta je? Zagrlio me. Došlo je vrijeme da se rastanemo.

Sve je bilo suđeno. Nema smisla ništa drugo i nikad neće imati. Kad bi nekome opravdavala svoje postupke rekla bi da sam bila zaljubljena. Ljubav. Sve bi objasnila sa tim. Voljela sam ga toliko da sam ga pojela na kraju. Žao mi je-kriva sam. Kao kuharici nije mi bilo teško da Aidana stvarno izrežem i pripremim jelo od njegovog mesa ali kao ženi morala sam odabrati omiljene dijelove Aidana jer je ipak čovjek od 90 kilograma i ne bi sve mogla pojesti tako brzo. Kad se vratim unatrag na trenutak kad je bilo vrijeme rastanka sve sam imala u kući za to što ću uraditi. Čekala sam dozvolu, znak i pravi trenutak a on je bio zadužen za to. Grlili smo se, ljubili i voljeli po posljednji put na našem krevetu ispod jesenje kiše na krovovima grada. Nikad nisam čula njegovo mišljenje o knjigama Slavenke Drakulić i o ''Božanskoj Gladi'' a nisam pitala jer sam sve razumjela. Nije mi potrebno objašnjenje, kroz moju ljubav se sve od sebe objašnjavalo. Sve je imalo smisao i svako preispitivanje bi to moglo da naruši i zato sam odabrala svjesno samo jednu stvarnost koja je moguća za mene. Kad smo se poljubili posljednji put ispod tuša tog jutra znala sam da je vrijeme. Ispod vrele vode, gola tijela dvoje mladih ljudi, zategnuta koža, para na staklima i mirisi kojih se nikako nisam mogla zasititi a onda sam ga zaklala sa jednim potezom skalpela preko grkljana, pao je na dno kade kao dijete bez ravnoteže, ostavila sam vodu da teče sve dok mu krv ne istekne i ne poplavi. A u kuhinji sam pripremila jedan lonac sa slanom vodom i drugu staklenu zdjelu sa ledenom vodom, povrće, začini i pećnica su bili spremni. Za Aidana sam upotrijebila veliku električnu pilu iz profesionalne kuhinje i riješila se svega, glave ruka i noga, trup sam očistila od crijeva, iznutrice, srce sam odvojila na stranu a sve ostalo stavila u kesu za smeće. Prvo sam mu stavila glavu u vrelu vodu na pola minute pa onda u ledenu vodu i sva ona boja, ljepota i rumenilo su se vratili u njegovo lice. Kad sam mu odsjekla glavu bila je već blijeda a onda u vreloj slanoj vodi je pocrvenila kao paprika pa u ledenoj se sve vratilo kao nekada u njegovo lice, izvadila sam ga iz vode i poljubila mu usne, srce sam ispekla sa ruzmarinom, timjanom i jakim biberom a njegovu glavu sam stavila na glavni oval staklene površine. Aidanovi dlanovi koji su me voljeli i dodirivali svaku moju tačku na tijelu su sada odsječeni i idu na pohovanje u duboku masnoću. Za dva dana sam se riješila u rijeci svega što je ostalo od Aidana, saprala sam kadu solnom kiselinom i izbjeljivačem.  Osjećala sam se konačno cijela. Ljubav je u tome valjda da se osjećaš cijelo konačno u drugom čovjeku i da kroz njega nastavljaš da živiš ili on kroz tebe. Ja se ne bi bunila da je mene Aidan pojeo. Ne. Dala bi mu nož u ruke da mu bude lakše i grlila bi ga dok me probija u srce. Ali nije to tražio. Nije. Ja jesam. Tražila sam od Aidana da bude nešto što mi treba. Ljubav, smisao, bijeg, stvarnost. On je bio jedan fin muškarac, tihe naravi, jake seksualnosti, dubokih i dalekih misli u koje bi lutao pijući vino na terasi ili bi vježbao na svojim spravama dok bi ja kuhala. Aidan je bio kulturan, pametan i šarmantan i prepušten meni i mojoj ljubavi. Zajedno smo čitali i pričali o mnogim knjigama ali nikad nisam saznala šta on misli o Terezi i Dori? Koji lik najviše voli od Slavenke iz njenih knjiga. Ja sam tek sad shvatila Terezu i zašto je pojela Josea. Zbog straha od samoće. Krajnji krik protiv usamljenosti modernog doba gdje je jedino istinsko pravo posjedovanje nekoga ili nečega moguće kroz konzumaciju bilo koje vrste. Bila sam tako usamljena i gladna za ljubavi da sam je odmah stvorila iz ničega i onda...Onda sam pojela svoju ljubav da je ne bi nikada izgubila.

Ostala sam kuharica zauvijek, jela sam kao nikada u životu, sretna, mirna i laka. Zauvijek smo zajedno. Šetam često Sarajevom našim ulicama, Vilsonovim Šetalištem, glavnom ulicom Titovom i Ferhadijom i pitaju me za tebe, ima li šta novo o tebi, kako ide istraga, šta se desilo i uvijek im mirno odgovaram kako sam se i osjećala-On je na boljem mjestu gdje god da jeste. Kupovala sam knjige, završila fakultet, išla sam u onu istu knjižaru u nadi da ćeš biti tamo a onda se nasmijem jer si sad zauvijek u meni. Pojela sam tvoje usne, nos, uši, oči, srce i ruke. Nema veće ljubavi od toga. Ja sam te najviše voljela. Ljubav je u tome za mene na kraju moje priče. Ne treba mi princ, ne treba mi nitko osim tebe ljubavi i našeg sretnog kraja.

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.