Konzumacija

Konzumacija

Piše: Markoni

Koncentracioni logori i Konzum su isti u svojoj biti.  U krajnjoj liniji i analizi jedne funkcije koncentracionog logora je konzumacija što više ljudi. Konzum. Uz jednu razliku što koncentracioni logori imaju šansu preživljavanja i njihovi robovi se mogu nadati krajnjem spasu i otkupljenju prije nego budu bačeni u peć, rupu ili jednostavno više ne mogu i crknu. U Konzumu nema spasa. Nema otkupljenja i nema dobrog kraja. Konzum je mjesto konzumacije i sama riječ to govori. On je jedna tvornica koja jede ljude. Prve koje istinski pojede taj lanac prodaje su obične, svakodnevne žene iz komšiluka koje su nekad bile veoma sretne što imaju priliku da rade u Konzumu i donesu koju paru u kuću. One su prve na listi konzumacije našeg Konzuma. Veliki ljudi u Konzumu imaju zadatak da od jedne radnice naprave čovjeka po mjeri velikog Konzuma. Taj čovjek nosi crveno odijelo, mora da se smije, mora da živi u smrtnom strahu, pokori, stidu i sramoti ali prva stvar koja se čovjeku uradi u Konzumu je oduzimanje poštovanja i integriteta bilo koje vrste. Prvo pravilo koje sam sama iskusila kad sam stala za jednu od bezbrojnih kasa SuperKonzuma u Sarajevu bilo je da šutim. Tako mi je rekao takozvani menadžer koji je imao 23 godine, dječju jareću bradicu i BMW ispod svoje ali službeno tatine guzice. Objasnio mi je kako se u Konzumu šuti dok smo koračali prema skladištima gdje je garderoba i mala soba za radnike. Koračala sam i klimala glavom kao hipnotisana ne vjerujući da konačno imam posao. Bila sam presretna. Upravo diplomirala na Pravnom Fakultetu i završila u Konzumu. Ništa čudno. Normalno. Očekivano. Nisam ni sama vjerovala da ću biti toliko sretna radeći u Konzumu na kraju poslije svih poslova koje sam radila-Čistila biro, čuvala djecu i radila na trafici u jednom opasnom dijelu grada gdje sam išla sa grčem na posao. Prvih dana u Konzumu osjećala sam samo blagu hipnozu, euforiju i lakoću što imam posao na koji ustajem i koji će biti plaćen. Nisam nikad vjerovala da je moguće da se nešto istinski važno dogodi na tom bezveznom poslu jedne radnice u gomili drugih crvenih radnica-Kao da smo lude bubamare nekad sam se smijala sama sebi. Uvijek zabrinute, blijede, nasmijane sa stravičnim grčem na licu od svake mušterije koja dođe i koja ima moć da ti jednostavno uništi život. Nikad se nisam nadala tome. Nisam davala dovoljno pažnje ni razmišljanja o sebi samoj u Konzumu. Vjerovatno sam otupila na sve oko sebe godinama radeći na poslovima koji nisu u opisu moje profesije i škole i da barem nisam toliko radila na ispitima na fakultetu danas u sebi ne bi nosila gorčinu dok mi menadžer prodaje od 23 godine imena Jure priča o tome kako radnica Konzuma drži jezik za zubima. To je prvo rekao smijući se i povlačeći prstom preko svojih usana kao da imaju rajfešluš koji ih zatvara. Zamislila sam sebe s tim na ustima. Bilo je smiješno. I bilo je istinito. Svi imaju nevidljivi rajfešlus na ustima u Konzumu a to nitko od običnih ljudi ne vidi. Vi samo dođete i natrpate svoja ogromna i teška kolica i mislite kako ste potrošili toliko novca a ona prodavačica je bila tako neljubazna, drska i hladna iako je sve odradila kao robot. Rekla je dobar dan, pitala za karticu, skupljate li bodove i tako dalje. Sve je to mala prodavačica napamet rekla jer to mora reći isto kao što moraju čestitati svima Božić ili Bajram. Niste znali za to?

Prva neugodnost mi se desila za Novu Godinu. U sve hipermarkete je stiglo novo pravilo za osoblje ovo je bilo službeno pravilo crno na bijelom papiru o novim odredbama ponašanja blagajnici pred Božić i Novu Godinu. Morale smo čestitati svima Božić u katoličkim dijelovima zemlje. Nije službeno stiglo i za Sarajevo zbog populacije koja ne slavi Božić ali u Bugojnu je radila moja kolegica također u Konzumu i taj dan je pljunuta. Jedna mušterija od nekih 50 godina sa malim unučetom je došla i uzela neke čokolade, brijač i žvake a na kasi je dočekala moja kolegica Sandra i automatski izgovorila naučeni tekst napamet a potom je žena pljunula i izašla sa svojim unučetom jer ne slavi Božić-Rekla joj je ovako ta starija žena-Pička ti materina ne slavim ja sa svinjama njihove dane i tada je na nju pala pljuvačka i dijete se smijalo svojoj baki. Sandra je plakala a kasnije uzela dan slobodno. Sve su joj odbili od plate a kad je ostala trudna dobila je poziv da ne mora dolaziti natrag na posao. Naravno da sam se pitala kako sam završila u Konzumu sa začepljenim ustima, u crvenoj uniformi, vječno u trku kroz police kiselih krastavaca, jabuka koje trunu i koje onda okrećem na svježu stranu da bi mušterije zabunom uzele jer znam da sve što propadne u Konzumu od voća, povrća i sirovina moramo na kraju platiti mi same. Taj podatak nije nitko znao službeno a nije znao jer mi ne pričamo. Mi smo naučene od naših menadžera da samo stojimo, recitiramo, radimo i na kraju nestanemo kad više ne trebamo. Naša imena su samo oznake na plastičnoj kartici, nismo mi stvarne osobe u vašem životu. Mi smo samo neke sporedne ličnosti koje vama naplate robu, kažu vam gdje stoje deterdženti, slažemo vina i skupa pića i naravno moramo i da kontroliramo kupce jer krađa je u sve većem porastu unatoč kamerama, zaštitarima i nama samima. Mi plaćamo i za ukradenu robu zajednički. Niste ni to znali? Jedna žena koja je nekada radila kao tajnica vidjela je gospodina koji je uzeo veliki sir edamer u kaput a ona naivno i automatski prijavila zaštitaru, on je reagirao, gospodin je zapamtio tu ženu, incident se zataškao i sir je plaćen na kasi. Mladi, neiskusni momak koji je tek napunio 19 godina je hrabro zgrabio čovjeka za ruku, pokazao mu na sir i onda pokazao na tu ženu koja je sve to vidjela i prijavila. Ona je za par sati bila u Hitnoj zbog udarca u glavu pored garaže Konzuma, neki balavac je prišao i za 30 maraka je ženu udario čeličnom šipkom po glavi. Onaj zli čovjek nije oprostio što ga je izdala. Dobila je dva dana slobodno da dođe sebi a treći dan izbor da se vrati ili napusti posao.

Danas pada snijeg. Jutros sam u četiri sata išla na posao jer sam dobila poziv od Jure da treba ponijeti lopate i očistiti područje oko SuperKonzuma do otvaranja. Svi smo bili u radnoj akciji jutros na snijegu. Kopale smo kao lude, stara Ramiza sa svojim migrenama, mlada Anita koja je tek upisala faks, jedan dečko iz skladišta i ja. Jure je sjedio u autu i posmatrao nas,  davao ponekad instrukcije kako treba držati lopatu, koliko zamaha u minuti stvarno možemo da uradimo i opominjao je Ramizu kako je stvarala više nereda nego što je uspjela da očisti prilaz. Oko nas su također bili i čuvari. Oni su u čizmama, jaknama, veoma uredni i nabildani ali nisu kopali jer nisu vezani za Konzum. Oni su u firmi koja samo pruža obezbjeđenje a ne i služenje. Mi smo Konzum. Mi. I kao takve treba da Konzum volimo, čistimo, kopamo za njega, oko njega i na kraju da umremo u Konzumu a naše meso da prodaju u mesari Konzuma kao krajnji udarac. Možda to i rade ne bi se iznenadila. Ionako ti uzimaju dušu svaki dan, crpe tijelo i drže te na koljenima mazeći te po glavi da nikako ne ustaneš. Mene je Jure nekoliko puta pomazio po glavi, rekao da imam lijepu plavu kosu i plave oči i kako mi crvena dobro stoji. Stajali smo u liftu a on me pomazio po glavi i tada sam osjetila pritisak kako me spušta dolje, na koljena. Bila sam paralizirana jer se to uvijek dešava nekom drugom. Upravo je kikiriki bio na Konzum Akciji i gurala sam kolica iz skladišta kad je Jure došao i prvi put mi pomogao u životu, htio je samo da ostanemo nasamo u skladištu. Jedno od dizala je uvijek bilo i jebalište za zaštitare i njihove djevojke koje su klečale za vrijeme dugih noćnih smjena u praznom i jezivom Konzumu. Spuštao me dolje i samo sam molila da se vrata otvore, da ne zaustavi lift, da ne potonem zajedno sa kikirikijem u svojim kolicima na samo dno. Na Konzumaciju. Smiješno pomislih u sebi igra riječi-Konzumacija i Konzumakcija. Njegov miris me gušio, njegova odvratna i samouvjerena pojava, prepotentnost i odbojnost je preplavilo cijelo dizalo. On nije loš momak. On je samo dio jedne slagalice koju Konzum čini. Sve se brzo završilo, nisam kleknula, zajebavao me. Isprobavao je moj moral ili teren. Izašla sam tresući se i onda se brzo vratila na kasu sa naučenim riječima i bilo je lakše. Čudno. Lakše je biti maskirana dvorska luda, sluga, nitko i ništa i igrati neku ulogu koja nema veze sa tobom nego pustiti krik kad te kreten uhvati za glavu i počne gurati na dno gdje još trebaš otvoriti usta i primiti sav sadržaj i konzumirati sve sokove koje Jure izbaci u tebe-Jer nitko u Konzumu ne voli nered. Trebala sam kao dobra Konzum Radnica jednostavno se do kraja pustiti. Prepustiti se konzumiranju. Ionako nema veze više. Koja je razlika između kopanja snijega i pušenja kurca menadžeru? Nikakva. Sve smo samo predmet konzumacije. Mi moramo da jedemo i platimo robu kojoj ističe rok trajanja. To je bio posljednji udarac za mene. Možda sam izbjegla kurac u svojim ustima ali nisam izbjegla gutanje kisele Zdenke koju je Jure donio za ručak u velikim paketima govoreći kako je ovo roba koja se danas mora pojesti ili prodati. Vraćanje robe ne dolazi u obzir pa je svaka od nas dobila 6 kutija Zdenke od kojih je jedna bila besplatna i koja je bila ručak sa kiflama iz Pekare Konzuma koje su stajale također tri ili četiri dana. Mnoge su samo ravnodušno odsjekle buđave komade peciva ili jednostavno pojele i onu malu buđ sa zdenkom. Anita se šalila kako je sve podsjeća na gorgonzolu. Ja sam kasnije povratila. Nema u konačnici razlike. Sve smo samo meso za Konzumaciju.

Kad sam čula da se Konzum javno konačno raspada nisam osjetila ništa osim tuposti. Zatupljenosti koja dolazi kad čovjeka držite u uvjetima koji mu ne omogućavaju bilo kakav rast. Ja sam u Konzumu trenirana da šutim, radim, gutam i trpim ali najviše da se smijem. Smješkam. To je trening koji traje svake sekunde i nema pauze. Pored Jure bilo je tu još menadžera i menadžerica. Naravno da nije on jedini koji je upravljao s nama radnicama. Glupače poput radnica trebaju dobrog gazdu, strogog,  glasnog i opasnog koji zna kako će ih staviti u red. Uvijek smo bile opominjane ako nismo nasmijane. Uvijek.

Kad sam čula na televiziji sinoć kako dotičnog političara nije briga za sudbinu 80 ljudi koji su jučer ostali bez Konzuma i kruha u rukama bila sam tupa. Kao neki nož koji je rezao kamenje cijelo vrijeme pa sad ni maslac ne može da isječe. Ležala sam u dnevnom boravku sa temperaturom i slušala o sudbini Konzuma na televiziji. Nikad nećete slušati na televiziji o sudbini radnika. Njih je samo površno spomenuo voditelj programa koji vjerovatno isto nekome mora da šuti, smije se, smješka i govori šta piše na ekranu u koji gleda a mi vjerujemo da gleda u nas i nama nešto govori. Glupi smo. Ne znamo ništa. O radnicama Konzuma neće biti snimljeni filmovi, drame ni serije. One će nestati na kraju sa Konzumom. To su obične žene sa neobičnim zadacima i zadaćom u životu. One su upale u Konzum i konzumaciju cijelog Balkana. Žene u crvenim odorama, keceljama sa plastičnim smijehom i blijedim licem, uvijek smo vam pomalo neuredne jel tako? Uvijek smo nadrkane, drske, neljubazne, odvratne i nimalo simpatične prema vama konzumentima. Evo idući put ću vam se isjeći iznad kesa koje ste natrpali sa svojim superkonzum sranjima i kad se isječem sve ću vam blagosloviti sa krvlju jedne Konzum Radnice. Hoćete li biti sretniji? Hoćete li da vam ližemo cipele kad uđete u Konzum ionako ližemo sladolede iz 2014 godine pa vjerovatno su i cipele tu negdje jel tako? Mi nemamo ime osim na plastici koju nam dodijele oko vrata ili na košulju kao psima koji moraju imati neko ime. Jedna žena nije dobila svoju iskaznicu i od Ivone postala je Anja. Nosila je to ime neko vrijeme oko vrata kao pas koji je dobio novo ime. Svi smo se smijali Anji i tako je i ostala Anja. Možda je to ipak najgore od svega. Ta kartica Konzuma sa imenom neke žene koja više ne radi u Konzumu okačena novoj bezimenoj ženi. Nije nikome bitno pravo ime jedne Ivone. Nitko nikad nije saznao taj nebitni podatak da nije radila Anja na mjestu te žene već jedna Ivona koja ima ime, prezime i identitet. Taj njen identitet je konzumiran.  Dok gledam raspadanje Konzuma sjećam se kako sam se osjećala nevidljivo u njemu cijelo vrijeme. Nitko me nije zapravo nikad pogledao kako treba. Nisam tražila priznanje, zaslugu ni slavu u Konzumu već plaću za svoj rad. A onda sam upala u taj svijet gdje radnice kopaju snijeg, prevrću trule jabuke, govore napamet Sretan Božić, pitaju za kartice, gutaju buđava peciva, smrdljive sireve i na kraju budu na koljenima kod Jure u liftu ili kancelariji. Konzumirane i bačene na kraju kao leševi koncentracionog logora. Znate da su pravili sapune od ljudi za vrijeme Drugog Svjetskog Rata? E tako prave od ljudi danas u Konzumu dio potrošnje. Između čovjeka i jednog pokvarenog sira u Konzumu nema razlike. Konzumacija je jedina bitna. Ako je nešto pokvareno pojedi, plati i progutaj. Konzumiraj. Potroši. Ponovi. I tako sve dok jedna od nas nije pala mrtva od infarkta dok je dizala teške kutije mlijeka na velike police u skladištu. Nisam stigla otići na sahranu a kasnije sam zamišljala kako je Konzum tu ženu samo isjekao i njeno meso prodao u mesari da ne propadne jer u tome je vrha Konzuma. I sada se on raspada. Čula sam kako Jure pije u zadnje vrijeme i traže ga zbog dugova i života koji je konzumirao na račun drugih života. Sad slijedi Konzum. Na kraju će sam sebe konzumirati, pojesti vlastito smeće koje su jeli drugi ljudi a nikoga više nije briga osim bezimenih ljudi koji su ostali bez posla. Oni su broj. Njih 80 tako sam čula sinoć. Nemaju ime, prezime i samo ih je voditelj predstavio kao radnike Konzuma. Oni i nemaju pravo ime vjerovatno. Možda se svi zovu drugačije jer Konzum ne dozvoljava da jedna plastična kartica sa imenom propadne. Ta kartica je vrijedna više od čovjeka na kojeg je okačena. I sad se sve privodi kraju. Sjećam se Mekatora i samo se priče ponavljaju nitko se ne sjeća mene. Žalimo za Merkatorom i dalje, žalit ćemo i za Konzumom jer nije bio na kraju toliko loš. Samo je imao neljubazne radnice pa je zato i propao. 

Komentari na blog (4)
Objavljeno:
Hvala djevade zaista na lijepim riječima.
Objavljeno:
djevad kaže: markoni mrak...
Objavljeno:
A tko se ikad usprotivio ili osvetio. Isto kao i u svim bivsim republikama YU. Ljudi jedu govna, a zivoti prolaze. Radije sutiti cijeli zivot, nego nesto poduzeti. Svi gledaju samo sebe, a na kraju zayebu i sebe. Gdje je nestao žar prkosa, sta se čeka!?
Objavljeno:
Zar vam mama i tata nikada nisu spomenuli prirodu kapitalizma? Malo ste zakasnili sa ovom pricom, a onaj lik Jure, kolikogod ljigavo djelovao, ipak je nesto dobro rekao. Sada mozete samo sutjeti, jer cete na svojim ledjima ponijeti ne samo teret rada u Konzumu, vec i teret njegovih dugovanja. Nasmijte se jos jednom i u zdravlje.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.