Nedjeljno popodne u Srebrenici: Kuhana kafa i fantom dobrote

Nedjeljno popodne u Srebrenici: Kuhana kafa i fantom dobrote

Piše: elmin.fehric@outlook.com

Drugog dana po dolasku u Srebrenicu bio sam besposlen pa vrijeme do večere sam odlučio protračiti na kafi. Ustaljena osobina nas u Bosni da vrijeme tračimo uz kafu koja je postala sinonim za dnevno sjedenje u kafani. Nije važno da li pili kafu ili sok, jeli sladoled ili pili čaj. Dnevna besjeda u kafani, jer se noću kafa ne služi, nazvana je „na kafi“. Preporučeni restoran nije bilo teško pronaći jer gradska srebrenička jezgra sastavljena je od tri ulice. Spustivši se od apartmana pored raznih trgovina, nađoh restoran čija je unutrašnjost bila u obliku slova L. Sjeo sam negdje na kraju tog slova, pored starog kamina iznad kojeg je bio spretno postavljen plug. Prije nego je konobar došao još sam primjetio dvije gitare na zidu i mač ispod neke slike, domaćinska kuća mislio sam ne sluteći da će se moja pretpostavka potvrditi za nekoliko sekundi. Stariji čovjek, s crnom pregačom oko pasa uprljanom nekom bijelom mrljom blokirao mi je pogled na pola kafane svojom širinom. Bijela mrlja bila je identičnih nijansi  kao njegovi gusti brkovi i u trenu mi je došlo da se našalim na račun podudaranja boja ali na vrijeme sam zaustavio svoje duhovite izlive često samo meni razumljive. Glas mu je bio tečan i čist, rijedak za ljude njegovih godina. U njegovom glasu osjetio sam iskrenu ljudsku emociju, ne onu konobarsku formalnu ljubaznost i u osmijeh namješteno lice, nije bilo teško zaključiti da je taj čiko ustvari i vlasnik restorana. Jer samo vlasnici zbog nekoliko razloga tako brinu o gostima. Ne skrivajući dobro raspoloženje izazvano ljubaznošnju konobara-vlasnika izrekao sam da želim produženu kafu s mlijekom. Moj domaćin veselo podiže obrve, obliza brk i s osmijehom se poče odaljavati od stola s riječima da će napraviti tu moju produženu kafu s mlijekom ako bude znao. Nije dugo prošlo i ispred mene se našla šoljica kuhane kafe i dvije kocke šećera. Osjećao sam zadovoljstvo srkajući vrlo vrelu kafu jer ona iz aparata ne može nikada biti vrela kao kuhana. Ambijent i osoblje su mi godili, sve je bilo u retro stilu osim velike plazme na zidu koja je odudarala od ambijenta koji je podsjećao na vremena za koja su mi rekli da su bila sretnija, a na koja sam ja očigledno zakasnio. Nakon toga, posjetit ću još nekoliko sličnih kafana u drugim gradovima ali se nigdje neću osjećati kao tada u Srebrenici u kafani „Bato“.

Dobro raspoložen, lagano samo koračao prema apartmanu i u mislima imao čiku koji je krivac za moje dobro raspoloženje. Mislio sam o isplativosti njegovog posla jer proveo sam dva sata u njegovoj kafani i niko nije dolazio, bio sam jedini gost. U mislima sam vraćao trenutak kada sam osjetio bol u leđima od sjedenja i htio platiti. On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh, već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur već me je pitao da li ću navraćati sutra, a na moj potvrdan odgovor spustio je ruku na moje rame potapšao me i nestao iza zastora koji je dijelio prostorije za osoblje i goste.

Moje čuđenje o tako malo gostiju u kafani isčezlo je kada sam shvatio da ljudi poput njega ne pripadaju današnjem vremenu, nego onom sretnijem na koje sam ja zakasnio. 

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.