HASTAHANA - O MIRU KOJEG NE SMIJE BITI

HASTAHANA - O MIRU KOJEG NE SMIJE BITI

Piše: smilezuzu

Kad su govorili o miru, o kojem su to miru pričali? Je li to mir praznih učionica? Je li to tišina obrasle ruševne kućice koju jedino ptice još znaju pronaći na kraju ceste koja je nekad vodila rođacima na okupljanje, a koju danas ni uspomena ne bi prepoznala? Je li to mir grobalja sa sasušenim cvjećem koje se polaže dva puta godišnje, za ljetnje i zimske praznike? Mir koji remeti 30 minuta mržnje na Dnevniku (28 minuta duže nego što je i Orvel u opisu svoje noćne more mogao pretpostaviti), i trube skupih auta bubuljičara nabreknutih bicepsa koji požuruju pješake dok radosno i bijesno poskakuju na ritmove novih filozofskih i moralnih vertikala? Mir koji se kupuje za one koji kovertama nadoknađuju nepostojanje talenta, savjesti i obraza? Krhki mir koji može narušiti svako ko se, u nedostatku pameti, argumenata i ograničenja koje na nas postavlja pristojnost i dobar odgoj, ne ustručava da povisi ton, da izvuče iz najcrnje tame ono primitivno, nekultivisano iz sebe na svjetlo dana i maše time kao da je odlikovanje? 

Da sam ja neko ne bi bilo mira. Ne tog beznadežnog mira praznine koju ostavljaju oni koji odlaze. Odlaze jer se boje onog uplašenog mira i tišine pred primitivnom silom. Ne bi oni koji nisu u školi mogli biti mirni dovoljno dugo da savladaju osnove toga što nas čini ljudima sada prevodili onaj instiktivni šumski red na ulice. Ne bi majke na aerodromima i stanicama skrivećki plakale u maramice, da suzama ne obeshrabre odalazak onoga što najviše vole, samo da bi ga spasile ovog zlokobnog mira. Ne bi na klinikama vladao mir prosperiteta koji uštedu kupuje smrću pacjenata onkologije, a poslušnost onim istim, gore spomenutim zakonom sile. Ni mira koji mjesecima šuti pred zgradom vlade u šatorima iza transparenata koje svako zna napamet, ali niko ne čita. I sigurno ne bih dozvolila mir u parku u kojem nikada nije trebalo biti mira, koji je namijenjen da bude ispunjen grajom i kratkim vriscima radosti, i bolnim uzdahom i smijehom skejtera kad im ne ide od ruke (ili noge ili skejta) i ponekim stidljivim osmijehom koji proprati prvi poljubac, i, odnedavno, prazničnim marketom u kojem svi zajedno slave ono šta im se slavi. Da sam ja neko... Ali sada su neko svi oni koji bi u nekom civilizovanijem svijetu bili NIKO. Nadam se da njihove bagere neće dočekati mir kojem se nadaju. I da u tom parku nikada neće nestati nemira i da će se taj nemir proširiti svuda gdje oni tako jako žele mir i gdje su ga dosad i imali. 

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.