Krug

Krug

Piše: Iker

Imam običaj da kad me pritisnu neke sumorne misli izađem vani i pošetam jedan krug kroz rodno mjesto, čisto onako da razbistrim glavu, možda nekog sretnem koga nisam dugo vidio i čujem nesto smješno. Ko zna, sve je bolje nego se zatvarati u četiri zida sa samim sobom.

Inače volim svoje rodno mjesto, nije to veliki grad, nije to ni grad ali se tako vodi, par hiljada duša, malo veće mjesto. Znam napamet svaki ćošak i ulicu, sjećam se na kojem smo pločniku crtali kocke kredom koju smo krali u školi i igrali „kockica“. Znam i gdje sam prvi put pao sa bicikla, na kojem mjestu sam čekao prijatelje da igramo fudbal, kojom ulicom sam prvi put šetao sa djevojkom držeći se za ruke, to su valja neke stvari koje se pamte zauvijek, slučajno ili namjerno su duboko urezane u memoriju.

Hodajući tom svojom dobrom uhodanom maršutom koji inače zovem „krug“ vidim praktično čitavo mjesto i sve što se promjenilo od prošli put kada sam prolazio tu. Nekada kad sam bio klinac nisam razumio šta znači to „prazna kuća“ to je tada imalo skroz drugo značenje. Tad mi je to zvučalo kao nešto privremeno i prolazno, kao otišli su ali će se vratiti kasnije. Bio sam premlad da bi obraćao pažnju na sve to, jer sam živio svoj bezbrižan tinejdzerski život zaokupljen otkirvanjem granice između svijeta odraslih i djece.

Prolazim kraj jedne prazne kuće a tu se niko nije vratio već 10ak godina. Ta spoznaja zna da pogodi čovjeka kao mini srčani udar ali samo na sekudnu. Izgleda da to i nije baš tako privremeno. Ta porodica kako čujem sada živi negdje daleko na sjeveru, ne dolaze a i što bi potezali toliki put zbog kuće. Pa da. Nije to jedina prazna kuća u mome krugu, ima ih još dosta, previše zaista. Ljudi odlaze.

Bilo je i prije ratova, raspadale su se i stvarale drzave. Ljudi su se doseljavali i odseljavali, tako da nema tu nista novo. Nije to sto me nervira. Nervira me sto djecu cim prohodaju usmjeravaju preko granice. To sto vasa generacija nije bila u stanju, nije bila dovoljno sposobna da nesto promjeni na bolje, ne znaci da neka buduca generacija neće biti sposobna da to uradi. Nemate pravo da unaprijed od njih pravite strance u nekoj zemlji kada oni imaju svoju zemlju.  Meni je iskreno lakse da živim polupraznog novčanika nego polupraznog srca, jer kad malo razmislim, vidim da je pola mog života stalo u ovaj moj krug. Ne izlazi mi se iz njega, i osjećam da još puno toga treba da mi se desi ovdje.

Svremena na vrijeme na ramena mi se spusti pola tone teška sjeta. Neću da lažem, priznajem da nekad poželim da se otvore kapije napuštenih dvorišta i da se upale svijetla na prozorima. Ispred da stoje kao nekad moji prijatelji, da ih pozdravim i da mi uzvrate. Malo dalje na starom mjestu da me sačeka djevojka i da zajedno laganim hodom niz dobro poznatu ulicu zatvorimo krug

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.