"Slovo o Čovjeku"

Piše: Osmijeh na biciklu

„Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca.“

Trygve Gulbranssen, norveški pisac

 

Postoje ljudi koji nisu poznati javnosti i čija imena neće stajati na spomen pločama, u nekim institucijama ili bilo kojem drugom mjestu vidljivom oku, ljudi za koje osim najbližih mnogi nisu čuli, a kamoli znali. Pa, opet, i tako nepoznati javnosti, oni su činili dobra djela za života, a nastavili su to činiti i kada ih više nema. Uvijek sam se najviše divila onima koji su, bez posebnih objavljivanja i pričanja o tome, najčešće anonimno i u tišini, (u)činili za druge koliko god i šta god da su mogli. Veliki su to ljudi, za mene najveći.

Tako je kratko vrijeme otkad si otišao, makar se to vrijeme nekada pretakalo u mučnu beskonačnost koja u svom bolu nikako ne prolazi, a već si učinio nešto dobro. Pomogao si, možda nedovoljno i koliko bi želio, ali svakako ne beznačajno i koliko si mogao, djeci oboljeloj od malignih bolesti. Učinio si to od sveg srca. Iako si uvijek smatrao da pojedinci ne trebaju da rade posao države i onih koji nam kroje sudbinu, ne toliko zbog toga što su nas oni upravo i doveli u stanje u kojem i zdravi i bolesni ne mogu živjeti normalno, nego više zbog toga što si bio svjestan da niko od nas u rukama nema toliko moći da dovoljno pomogne ili čak spasi druge. Isto tako, čak i kada se potkrala novinska greška i nije objavljeno da želiš da umjesto cvijeća za tvoj ispraćaj novac bude uplaćen onima kojima je to potrebnije (zbog čega su neki bili i zbunjeni jer su mislili da novac trebaju dati meni pa da ja to dalje uplatim na određenu adresu), opet je većina, u tvoje dobro ime, uplatila novac onima za koje su smatrali da im je u tom trenutku najpotrebnije. Pomogao si i meni, svojoj dragoj Majči. I to ne samo materijalno, da imam za „prvu ruku“ i dok se ne snađem, ali čak si i na to si mislio kada te više ne bude. Novac jeste potreban, ali postoje i neke druge, ljudske potrebe. Uspio si i u tome - sa nekim ljudima si očvrsnuo moje veze, a čak si i neke dobre i divne ljude vratio u moj život svojim odlaskom. Što je najvažnije, svakodnevno mi pomažeš da dišem i kada se čini da će daha posve nestati i kada mislim da ću se ugušiti. Pomažeš mi da ustanem svako jutro iz kreveta i nekako pokušam da sastavim rasturene dijelove sebe i krenem u novi dan. Polako, idem kroz ovu bol mravljim koracima, rana je još svježa i krvari, ali čuva me tvoj osmijeh, grije toplina svakog komada drveta, kamena i cigle koje si vrijednim rukama ušuškao u toplinu doma i oko njega. Još više, grije me ljepota odnosa koji smo izgradili i koji nijedna prepreka, pa čak ni ona najteža, nisu mogle narušiti. Mučna istina je da bez tebe nekog posebnog smisla nema ni u mom sadašnjem, a znam da ga neće biti ni u životu koji me očekuje, ali kakav bi tek bio smisao da te nisam upoznala i provela sa tobom najljepši dio života?! A dalje se, naprosto, mora. Život je poput Vrbasa i on će teći, sa svim svojim tihama, brzacima i virovima. Znam da ću jednom biti spremna i da radim, posadim koju sadnicu, sjednem na bicikl, spustim se do našeg Vrbasa, odem negdje da popijem kafu ili piće... znam, jer mi upravo ti, na neki čudesan način i u svoj tvojoj posebnosti, najviše u tome pomažeš. Daješ mi snagu i vjetar u leđa, pokrećeš korake u mojim teškim, umornim nogama, koje zapliću, posrću i često se vrate makar su negdje i krenule.

Čak si vratio pero u moje srce, da njime ispišem ove redove, iako sam mislila da će to tek biti ne samo teško, nego i nemoguće. Jeste da je o dobroti lako i svakako treba pisati, pa i onda kada nekoga više nema, nego ni u tome nisam nalazila nikakav smisao. Jer, koja je svrha pisanja kada, i pored svih dobrih i dragih ljudi, upravo ti - tako jednostavan a velik, tako tih a glasan, moj saborac, drug, u isto vrijeme i onaj koji me najviše bodrio da pišem i najbolji kritičar, više nećeš pročitati nijedan moj redak? Ali, upravo zbog te dobrote kakvu si imao u njedrima i širio je nepreglednim prostranstvima oko sebe, ipak želim, a mislim i da trebam pisati. Najviše želim da pišem o tebi jer bio si tihi heroj koji je činio dobra djela nevidljiva okom, a tako opipljiva srcem. Takvi ljudi bez razmišljanja pomognu komšiji i prijatelju, slabijem od sebe, čak i ako oni nemaju mnogo daju koliko mogu. Bore se da živimo u boljem i pravednijem društvu. A dobro se dobrim vraća, ma kako to naivno i utopijski zvučalo u ova sumanuta vremena. Moje srce je mirnije kada znam da se tebi vratilo, iako je ljudima poput tebe izuzetno teško, gotovo nemoguće tražiti bilo šta, a isto tako i prihvatiti pomoć. Ali kada si dobar čovjek, pomoć će stići i da se ne kaže ni riječ, kada se ama baš ništa ne traži. Zato i kažem da se dobro dobrim vraća jer da nije bilo te tvoje dobrote, posebno u najtežem periodu kroz koji smo prolazili, dragi i dobri ljudi nam ne bi pomogli toliko puta. A ti, moj dobri i nasmijani Draganče, ti si to i više nego zaslužio, dok meni ostaje nedovoljno zahvalnosti za sve te gestove, postupke i toliko toga što smo dobijali u najtežoj situaciji koja nekoga može zadesiti. A bolest jeste najteže što vas može snaći jer zdravlje je zaista najvažnije i bez njega ne možete ni raditi ni zaraditi, ne možete imati ni punu trpezu, ni ništa. Bolest može da potraje i da ljudi, ma koliko bili dobri i uz tebe bili na početku, jednostavno nastave da žive svoje živote i obaveze (što je posve normalno), a na tebe pomalo i zaborave, više ne pomažu kao kada se to strašno klupko zakotrljalo. Ali, sa tobom to nije bilo tako, dobijao si toliko toga, sve što je potrebno, do posljednjeg dana. Nikome to nije bila dužnost, ali baš zbog toga kakav si bio, svima nam je bilo puno srce ako smo ti bilo kako mogli pomoći i(li) olakšati. Osim toga, bolest itekako može izmijeniti ljude. Zato si ti još veći jer si se uspio izdignuti iznad sve te mukotrpnosti i patnje kroz koje si prolazio i uvijek biti vedar, nasmijan, pozitivan, a nerijetko si i meni, kada je malo više stezalo, znao reći da ne brinem jer će proći i biće bolje. Iako ti nikada nisam pokazivala ništa više osim osmijeha i beskrajno mnogo ljubavi, znao si koliko me u duši tišti i boli što kroz sve to prolaziš i često si ti tješio mene. Čak i kada je bolna neminovnost bila sve bliže, pa na mnogo toga nisi mogao uticati, ipak si uspijevao da se izdigneš iznad svega i budeš onakav kakav uistinu jesi. Izvinjavao si se doktorici i sestrama ako si možda bio neprijatan, ako nisi pedantno uredan kao i uvijek, ako si učinio bilo šta što bi im moglo stvoriti problem. Meni si se izvinjavao što si me još više opeteretio. Pisala sam često o tome kako se ljudi troše na gluposti i nerviraju zbog kojekakvih trica, kako znaju biti bezobrazni, drski i neugodni bez nekog valjanog razloga, a ti si, i u jednoj takvoj muci i kada je bilo trenutaka u kojima nisi mogao vladati onim što te je obhrvalo, opet sačuvao i osmijeh, dostojanstvo, lijepu riječ, potrebu da se izviniš... a to mogu samo veliki. Najveći. Ne pretjerujem nimalo kada ovako pišem, iako bi mi tvoja skromnost opet šapnula da to da što si dobar čovjek i činiš dobro ne treba ni isticati ni naglašavati, ali sada to želim, a mislim i da trebam reći. Negdje unutar sebe mislim da je to i moja obaveza. 

Želim da trag o tebi ostane i na ovaj način, makar se u ovom virtuelnom svijetu sve informacije, tekstovi i vijesti smjenjivali brzinom svjetlosti. Osim mene i svih tebi bliskih ljudi, želim da i oni drugi, nepoznati, makar jedan mali svijet koji nas okružuje, ti dobronamjerni prolaznici koji će zastati pred ovim redovima, znaju da je u ovom tamnom vilajetu, sistemu poremećenih vrijednosti i otuđenosti, postojao čovjek, dobar i častan Čovjek. Čovjek u istinskom smislu te riječi, čovjek koji je osmijehom, dobrotom, pažnjom i širinom duše grijao svijet. Baš onakav koji „može smiješkom upaliti dan“, kako pjeva Predin. Onakav čovjek kakav ja vjerovatno nikada neću postati, čak ni pored svega što si me najviše ti naučio i dobrog što sam u životu uradila. Jer, znala sam biti i ogorčena i ljuta i nisam shvatala mnoge postupke i ljude, a ti si i na to sve, onako široko nasmijano, znao reći „Ne treba, mila moja Majči, nikome ništa zamjeriti“. Jer si se trudio do zadnjeg dana da shvataš i razumiješ druge i drugačije, poštovao tuđe izbore, jer si uvijek želio da učiš, da se mijenjaš, priznaš i popravljaš greške, ali i odnose sa drugima. Zato o tebi pišem prepunog srca i ponosa, ma koliko boljelo. I ma kako mi svaki dan bivalo sve teže. A znam da će tek biti.

Ljudi se razvedu i nakon toga budu osakaćeni i moraju proći kroz sve faze rastanka i gubitka, ljudi dožive strahote rata i ko zna šta sve ne, ljudi ostanu bez komšije ili kućnog ljubimca, promijene sredinu pa, ma koliko se sastavili poslije toga, bude im teško. Mnogi bi rekli da je to prirodno i normalno i da će proći. Ali davno sam shvatila da je bol zbog gubitka nekoga bliskog jedina bol koja nikada ne prolazi, samo se čovjek svikne da živi sa njom. Bez ikakve sumnje, najgore je izgubiti dijete, preteško ostati bez roditelja, kao i bez bliskog srodnika i dobrog prijatelja, tako da znam da bi se mnogi čak nasmijali ili bi im bilo čudno otkud tolika žal za bračnim partnerom. Ne znaju da me je doslovno pola nestalo i da ću uvijek, ma koliko moj novonastali život trajao i šta god donosio, biti osakaćena i hendikepirana. Doslovno prepolovljena. Ne treba na to da me podsjeti praznina druge strane kreveta, zastrašujući muk tišine u kući i toliko mnogo sitnica, to je jednostavno jedna nepobitna istina. Znam da bi me moja draga baka razumjela jer je prošla kroz jezivi užas gubitka djeteta pa je opet, onog dana kada je deda otišao, rekla da ne zna kako će dalje bez njega. Jer je znala da, i pored djece i unučadi, ostaje sama, znala je da je preteško jer je sa njim prošla kroz decenije iskušenja, smijeha, toliko puteva, pa i sve gubitke i probleme. Da, dobra baka bi me razumjela. Voljela sam bezrezervno, čisto i najiskrenije, ta ljubav mi je na najljepši mogući način bila uzvraćena, izgradili smo ne samo toplinu doma i toliko zajedničkih stvari, prošli bezbroj malih avantura i razgovora, koliko je tu tek samo palo osmijeha, cmokića i zagrljaja... što je najvažnije, stvorili smo odnos kakav mnogi ili ne dožive u životu ili provedu sa nekim decenije u kakvoj ispraznosti ili pukoj navici. Zbog svega toga i mnogo toga između, mnogo toga što je nemoguće napisati, bol zbog gubitka partnera, istinskog saborca, oslonca, zaštitnika, najboljeg prijatelja...  jeziva je, prestrašna, ledi krv u žilama. Nepopravljiva i nenadomjestiva ičim. A, opet, u meni je toliko toga, toliko tih divnih zaliha da mogu širiti ljubav i dobrotu i da proživim još nekoliko života. Zlatni amanet posut je poput najljepšeg praha po mojoj duši, ne samo da mi da snagu, nego i vrati osmijeh na moje iznureno lice i podsjeća svakog trenutka koliko smo bili srećni u toj, kako si ti znao reći „životnoj režiji“, režiji u kojoj se jedan divan čovjek, čovjek prepun dobrote, osmijeha i široke duše spustio pored mene da me voli i čuva. I koji je davao sve od sebe da mi uljepšava svaki sekund bitka i svaki trenutak u našoj čvrstoj zajednici, a činio je to i kada je prolazio kroz najtežu bitku. Činio je to čak i kada je kraj njegovog puta bivao sve bliže. Zahvalna sam što sam te imala i što ću te, uvijek i u svemu, imati dok god dišem.

Otišao si kako si živio - sa osmijehom, lišen svih patnji koje su te nepravedno stigle. Tihi heroj, čovjek koji je bio dobar svima i činio dobra djela u svakoj prilici i koliko god je mogao, a koji će to sigurno nastaviti činiti i dalje. Znam da hoće jer ću se svim srcem pobrinuti da sjećanje i uspomene na toplinu tvoje duše o(p)stanu i traju. Zato sam napisala i ove iskrene redove, bez neke želje za dopadljivošću, a tek nikako potrebe za sažaljenjem, redove bez lažnog pretjerivanja i patetike. Ovo su čisti, srčani redovi iskrene zahvalnosti i neizmjerne ljubavi, posvećeni onom malom, običnom čovjeku koji je, ustvari, najveći od svih. I koji to, uvijek i u svemu, ostaje!

 

Komentari na blog (2)
Objavljeno:
Dobra i draga teta Vesna, hvala na ovako iskrenim i toplim riječima saosjećanja i razumijevanja! I sami znate koliko je težak gubitak poštenog i dobrog čovjeka koji upotpuni i obogati vaš život, ali takvi ljudi uvijek ostaju u našim srcima i mislima... volim i ja Vas jer ste dobra duša i razumijete... čuvajte se i budite mi dobro!
Objavljeno:
Draga Majo tako divan odjecajan tekst dugo nisam procitala. Znam da nije lako izgubila si svog voljenog po stenog civjeka ali zivot je takav uvijek odlaze najbolji ljudi. Znam da si ti borac I da ces preteski gubitak svog Draganceta uspjeti prebroditi. Budi sigurna da ce tvoj Dragance biti uvijek u tvojim mislima. Volim te od prvog dana kad sam te upoznala. Teta Vesna.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.