Sretno Valentinovo

Sretno Valentinovo

Piše: Markoni

Crvene ruže, bombonjera, boca vina i ručni zlatni sat sa posvetom. To si mi poklonio prije 25 godina u restoranu pored rijeke. Na Valentinovo smo jeli meso sa umakom od vrhnja, kuhane krumpire sa ruzmarinom i čokoladnu tortu na kraju za desert. Sjećam se tog osjećaja i tvog pogleda. Tada sam vjerovala da ljubav i moment u vremenu traje zauvijek. Nije postojalo vrijeme u našem odnosu jer ljubav briše vrijeme. Ljudi vole osjećaje koji brišu vrijeme. Ja sam voljela da vrijeme s tobom stane i da sve moje brige nestanu u tvojoj blizini. U blizini tvog parfema na vratu, dok tvoja brada od par dana grebe moje obraze a tvoje usne ližu moje dojke, sisaju bradavice i ljube me strasno svuda po tijelu. Voljela sam i seks s tobom. Prvo sam voljela vrijeme koje je zastajalo u tvojoj blizini a potom i tjelesne stvari koje su me vodile daleko od mene same.  Tvoja prisutnost kraj mene je zaustavljala vrijeme a tvoje prisustvo u meni je ubijalo mene samu sa jakim tjelesnim orgazmima koje sam željela uvijek i iznova, još, još i još. Mi smo bili par iz snova a svi snovi se jednom završe jer se čovjek probudi iz sna ili noćne more. U oba slučaja završe. Kraj.

Voljela sam te.

Da li je to istina? Da li je zaista istina da sam ja tebe voljela na kraju cijele priče? Jesam li? Sada dok se vozim prema zadnjem izlazu sa gradske ceste na autoput sa cijelom životnom ušteđevinom i polovnim autom koje sam kupila prije deset dana na autopijaci. Gledam u retrovizor i to je simbolično jer gledam iza sebe dok skrećem na autoput, na izlaz, na kraj. Jutros sam samo izašla u kućnim papučama i rekla da idem da kupim hljeb, mlijeko i tad si mi rekao da ne zaboravim cigare. Neću rekla sam ti, neću ih zaboraviti a potom si dodao pivu i tiket za kladionicu. Naravno srećo, eto me odmah brzo sam odgovorila gledajući se u ogledalo na hodniku kao da sam strašilo. Kućna žena. Kućanica. Ona svakodnevna žena na ulici koja tegli kese sa pijace spuštenih ramena i tupog izraza lica od antidepresiva, kafe, cigara i plača-Takve žene plaču. Vidi se da su plakale mnogo u svom životu ali nitko ih ništa ne pita. Znam da mene nitko ništa nije pitao nakon udaje s tobom ali s tim sam mogla živjeti, bez pitanja i odgovora jer mi nitko nije trebao osim tebe a tada si to shvatio i moju potrebu za tobom iskoristio u svoje svrhe-Svrhu samog sebe kroz moju potrebu za tobom. Tvoja životna svrha zadnjih desetak godina našeg braka je da imaš cigara, tiketa, pive i drugara. To si ti. Moja je životna svrha da ''gojim'' djecu a u to ulazi sve-Pisanje zadaće, odlazak na roditeljski, vaspitavanje naše djece a onda svađe s tobom jer ih nisam vaspitala kako treba. Pitao si me milione puta ''Gdje su ti djeca?''. Dok su izlazili Marin i Vera u noćne provode kao nekada ti i ja. Sjedila sam za kuhinjskim stolom stotinama puta uplakana jer sam ih vidjela u svojim mislima mrtve u udesu na cesti, kćerku silovanu, sina prebijenog a onda bi čula auto kako ulazi u vrt sa prvim znacima svjetlosti i svaki put bi oživjela ponovo, otišla u kupatilo da se istuširam i potom tebi u našu bračnu sobu gdje si hrkao kraj upaljenog televizora i pune pepeljare da odspavam dva sata pa na posao...Živi i zdravi su svi konačno u kući i ja sam mirna. Da li je i to bila istina? Da sam bila mirna? Vidiš kad pogledam u to sve unatrag-Ništa od mog života nije bilo istina a sve je počelo na današnji dan. Na Valentinovo i na današnji dan završava u pauzi od dvadeset i kusur godina.

Na zlatnom satu je pisalo lijepim rukopisom ''Ella volim te zauvijek''. Sjećam se kako nije bilo originalno, ni osobno, niti je išta značilo osim sladunjave rečenice na zlatu ispisane kičastim slovima. Na satu koji sam ti kupila pisalo je ''S tobom ne znam za sate'' I sjećam se Luka kako je vrijeme u tom trenu opet stalo. Dok su tvoje ruke otvarale mali paketić sa finim sjajnim papirom, onda kako je kutija imala onaj lijepi, meki i skupi miris a tvoj sat blistao uz svijetlost svijeće na ruci i smijali smo se vjerujući da je zaista tako u našem slučaju. Vrijeme neće naškoditi nikome. Nećemo biti onaj par preko puta nas koji ne gleda jedno u drugo, nećemo se svađati, nećemo se ljutiti i nikad ali baš nikad nećemo postati klišej iz života jer je to za nas nemoguće. I tu je sve počelo. Zaprosio si me i potom se naš život počeo raspadati kao milioni života ljudi na Valentinovo koji imitiraju ljubav preko cvijeća, bombonjera i satova koji pokazuju vrijeme koje ljubav zaustavlja. Ljudi su prilično glupi kad pogledam unatrag u svoj život. Kupe cvijeće koje uvene pored njih u kući kao na groblju. Potom ljudi kupe sat jedno drugome koji pokaže vrijeme i njegovu prolaznost pa okače te satove na ruke i mlate s rukama pokazujući šta su zapravo dobili od bolje polovine-Dobili su mehanizam koji pokazuje da ništa nije vječno ali to ne vide, smiju se, drago im je, slatke su te stvarčice koje predstavljaju pažnju i ljubav a onda i na kraju kupimo slatku, šećernu, masnu bombonjeru da zatrpamo usta gladna ljubavi i poljubaca. Bombonjera se jede na kraju. Nakon što cvijeće uvene, satovi na rukama stanu, mi u usta gladna ljubavi utrpamo mnogo šećera, čokolade, masti i glazure koja se cakli jer okus svega ovoga na kraju je jako gorak i zato je tu bombonjera-Da se gladna i gorka usta zaslade na kraju. Na kraju sve to  čovjek posere i pusti vodu. To je sve.

Nije bila istina. Ništa od ovoga svega u zadnjih dvadeset godina nije bilo istina za mene međutim to sam vidjela tek prije godinu dana jasno i čisto a potom su moje teške kese pale na trotoar i mlijeko iz tetrapaka se prosulo po crnom asfaltu, mandarine vatrene boje se otkotrljale niz ulicu, velika  čokolada za kuhanje pukla na pola, kocka šećer se prosuo i male kockice su činile slagalicu strave za mene na betonu, hljeb, bombone, domaćica keks, pola kile kafe, eurokrem u velikoj kanti se otvorio i pola se jednostavno presulo na moje cipele za pijacu...Život. To je bio moment u vremenu za mene. Moment je sve. Sat koji sam ti poklonila, djecu koju sam rodila, kuću koju sam čistila i žena koja sam postala u momentu za tebe a potom za sebe i na kraju za sve ostale. Život koji sam imitirala uz ljubav koju sam kupila i dobila od tebe. Mijenjali smo satove, poljupce, tijela, znoj i na kraju smo se pomiješali u jedno. To jedno zovu par. Ljubavni par, bračni par i životni par. Sve je bila laž. Laž koja je otišla predaleko jer nikad nije ispitana. Laž stigne dalje od istine iako ima kratke noge. Njena brzina je brzina svjetlosti jer se prilagođava svakoj verziji života koju želimo za sebe. Ja sam povjerovala kao veoma mala da želim muža, djecu, kuću i posao iz snova. Povjerovala sam u to jer su mi rekle mama, baka i tetka a potom sve moje drage prijateljice jedna za drugom, sve su imale to što sam na kraju s tobom dobila ja-Ljubav.

Vidiš ljubavi da je to bila istina ja sad ne bi bila sto kilometara od tebe. Bila bi s tobom. Jednostavno je. Život je prilično jednostavan ali to sam zaboravila zbog svog straha od nepoznatog u svom životu. Ja nisam htjela nepoznato za sebe. Plašila sam se. Kad sam upoznala tebe one noći kod tvog kuma shvatila sam da mi djeluješ poznato, nekako blisko, toplo i ugodno. Ti si meni djelovao poznato jer sam u tebi vidjela sve svoje poznate scenarije za budući život do smrti. U tebi sam one noći vidjela mog muškarca snova, moju ljubav i nekoga s kim bi mogla živjeti i umrijeti. To je bila laž preko koje sam odmah rekla-Ljubav na prvi pogled. Nije bila. Nikad nije. Sad vidim dok izlazim preko granice da to što ljudi zovu ljubav na prvi pogled je zapravo zaključak na prvi pogled. Zaključila sam gledajući tebe da odgovaraš opisu onoga što sam zamislila u svojoj glavi kao ljubav. Trajalo je manje od sekunde da u svojoj glavi ispranoj od priče i laži o životu i ljubavi stvorim tebe i sebe kao savršen budući par. Potom smo se tek upoznali u stvarnosti...Ja sam te već vidjela kao svog muškarca, ljubav svog života i budućnost. To svi ljudi rade. Uradio si i ti sa mnom. Rekao si mi jednom kako si se zaljubio na prvi pogled u mene a potom sam te pitala-A šta si pomislio kad si me vidio? Rekao si iste stvari kao i ja. Ti si pomislio da sa mnom možeš živjeti do kraja života i da sam ja upravo Ta. Ja danas vidim jasno razliku između svog mišljenja o ljubavi i njoj samoj. Vidim razliku između svojim misli o ljubavi i kakva bi ona trebala biti i kakva ona zaista jeste.  Ja tebe ne volim. Nikad nisam. Nikad neću. Voljela sam samo svoje misli vezane za tebe a kad sam njih prestala voljeti desila nam se ljubav na posljednji pogled.

U mom životu je uvijek bila priča. Priča moje majke, mog oca, tebe. Svi ljudi pričaju priče. Te priče su uvijek iste. Moraš naći momka, lijepo se udati, imati svoju kuću, djecu i svoj život voditi. Prije nego ti kažu da vodiš svoj život lijepo ti daju recept kako ćeš ga voditi. Ja sam prihvaćala kao mala sve te recepte i kopirala ih u svoj život kroz sve što sam radila pa tako i našu ljubav. Vidjela sam da ljudi kupuju poklone za Valentinovo, pišu čestitke, mirišu ruže, jedu večere, piju vina i imaju svoju bolju polovicu. To sam uradila. Osjećala sam se sretno s tobom. Međutim problem je u tome što su mi nekad rekli da je to sreća. Vjerovala sam da je to stvarna, ljudska istinska sreća imati nekoga kraj sebe i s nekim podijeliti ovaj život jer su mi tako rekli kad sam bila veoma, veoma mala. Ti si mi na kraju krajeva milion puta rekao da me voliš i to sam rekla tebi upravo ja. Jedno drugom smo govorili kako se ludo volimo. I na Valentinovo je ta ljubav pretvorena u budući brak, veliku kuću, dvoje djece, zapuštenu mene, debelog tebe i brzu starost koja dolazi za samo nekoliko godina i potom smrt. Vidiš to sam spriječila veoma jednostavno ljubavi. Otišla sam. Dok sada pitaju šta je sa mnom i stvaraju nove priče o tome kako sam otišla s ljubavnikom i ti zoveš moju mamu, tatu, rodbinu i prijateljice jer nema smisla da jedna udata žena ima muškog prijatelja u priči koju zovemo život zar ne? Mali detalj koji sam tek sad vidjela dok se vozim i na koji sam također nasjela kad je život u pitanju. Laž. Otišla sam od svih vas na Valentinovo jer mi je trebala ljubav. Nisam je dobila. Nisam. Nisam je dobila od tebe posljednjih nekoliko godina a onda i od svoje djece i potom od same sebe. Nisam voljela ni sebe dragi moj jer sam čekala godinu dana da dobijem cvijeće, bombonjeru i nešto sjajno. Naušnice, ogrlicu, prsten, broš, tričarije koje sjaje i blistaju na ženi kao dokaz da je voljena. Ljubav. Čekala sam godinama da mi bez razloga jednog dana kupiš cvijeće, da mi kažeš kako me voliš dok gledamo televiziju, da mi priđeš tek onako ili pošalješ poruku bez razloga. Nisi to uradio. Nije nitko to za mene uradio a najgore je što nitko nije vidio da ja to radim za vas. Bez razloga sam ti milion puta prilazila i milion puta si me pitao-Šta mi je? Mislila sam da ludim, da se ja ne ponašam normalno ako ti priđem i zagrlim te kao svog muža i ljubav svog života bez razloga jer ti si bio moj razlog zar ne? Nisi...Još jedna laž a sad je tome kraj.

U hotelu sam. Sutra idem u Francusku. Idem daleko. Kosa mi je opet plava, haljina na meni stoji kao nekada, mirišem kao nekada, izgledam kao nekada i ne bi me prepoznao da me vidiš. Ni ja sebe ne prepoznajem jer skoro deset godina nisam bila u kozmetičkom salonu, na masaži, frizuri, pedikuri, šminkanju i u običnom šopingu. Nisam to radila jer nisam imala vremena. Još jedna laž. Odabrala sam da svoje vrijeme dam tebi. Odabrala sam tebe do kraja života i ja sam kriva jer mi nisi dao život kakav sam tražila da traje do kraja. Pristala sam na manje. Na priču o ljubavi a potom sam se udala, rađala, čistila, prala, kuhala i sjećam se momenta kad sam jednostavno pustila da sve ide svojim tokom. Taj moment je bio dok si gledao televiziju a ja te poljubila u vrat dolazeći iz kuhinje sva u brašnu i šećeru jer sam spremala savršen Božić kao i svake godine a ti si me zbunjeno gledao, kao da sam uradila suludu stvar, luđakinja-Pitao si me otkud to sad? To si me ti pitao. Isti čovjek koji je nekada lizao moje dojke, vaginu, sisao moje bradavice i ostavljao mi ljubičaste tragove po tijelu i vratu sad me pitaš u čudu zašto sam te poljubila u vrat? I tada sam se vratila u kuhinju kroz hodnik sa velikim ogledalom u kojem sam vidjela svoj lik. Vidjela sam sebe na šta ličim i kako izgledam. Nisam to bila ja. Potom sam se sjetila da mi fale stvari za kolač i otišla u prodavnicu dok si mi govorio kao i zadnji put-Ne zaboravi pivu, cigare i tiket a ja sam rekla-Neću. Neću zaboraviti tvoju pivu, cigare i tiket, neću zaboraviti da ti kupim to sve iako si ti zaboravio da me ljubiš, voliš i cijeniš jer sam ja ta koja ti donosi cigare, tikete, pice, istresa pepeljare, mijenja posteljine, izigrava budalu jer je jednom dobila sat koji pokazuje vrijeme uvjerena da vrijeme s tobom nikad neće proći. Zatvorila sam vrata i izašla tiho kao uvijek. Išla sam ulicom dok je padala kiša i nisam u tome vidjela nikakav smisao, radila sam automatski u svom životu, iz dana u dan, godine u godinu od Valentinova do Valentinova. Ljubav sam zaboravila jer je nikad nisam ni doživjela. Ono što sam ja doživjela bila je priča milijarde ljudi o ljubavi. Nasjela sam na nju. Milijarde ljudi za Valentinovo napravi priče o ljubavi i potom ih proda, kupi, razmijeni u šarenim papirima sa sjajnim stvarčicama i nikad se ne pita-Jesu li istina?

Tad se desilo.

Dok sam prelazila cestu prema pijaci, dok je kiša padala a moje noge bile mokre od leda i hladnoće, dok je promet brujao oko mene a žurni koraci odjekivali na trotoaru prošla sam pored knjižare kao i svaki put tom ulicom ali tad sam u trenu vidjela jednu knjigu crvene boje, jarkih zlatnih slova, sa slomljenim srcem na naslovnici koja je glasila jednostavno ovako ''Trebam tvoju ljubav. Da li je to  istina?'' I vrijeme je stalo. Ono što ljudi zovu vremenom je stalo za mene. Stajala sam pored izloga i ta rečenica je sa mnom na neki način povezala sve ovo do ovog momenta. Tu sam stala i vidjela u momentu sav svoj život s tobom koji sam prvi put iskreno preispitala a to me paraliziralo. Osjećala sam kako vrijeme stoji za mene u tom momentu dok razmišljam o ovoj jednostavnoj, običnoj i normalnoj rečenici koja mi je okrenula život naopako u jednom jedinom momentu-Da li je istina? I vidjela sam da nije. Vidjela sam kako ne trebam tvoju ljubav jer je nemam od početka. Od početka s tobom ja imam priču kako volim tebe i kako ti voliš mene. Od početka dokazujemo jedno drugome ljubav kroz stvari, poklone,godišnjice, papire koje potpisujemo i djecu koju rađamo i gojimo kako ti voliš reći-Gojimo djecu kao da su krmad za klanje. Vidjela sam u tom momentu da te nikad nisam iskreno voljela. Vidjela sam kako svojoj djeci odavno ne trebam, kako moj život brzo prolazi u snu koji pričam sama sebi a potom sam vidjela kako mi kese ispadaju i sve se raspada pod mojim nogama...

Valentinovo je prošlo...Ljudi i dalje pričaju. Nitko ne zna šta mi je i gdje sam. Javila sam se kratko majci da sam dobro, da je sve uredu, da sam živa i zdrava. Histerisala je na telefon a potom sam spustila slušalicu. Morala sam joj se javiti da ne zovu policiju bezveze. Ja sam slobodna žena. Imam ušteđevine za narednih pet godina normalnog života koji upravo moram otkriti jer ne znam šta je život. Nikad nisam znala šta je život jer nikad nisam imala priliku da preispitam svoj život do trenutka te rečenice u izlogu koju sam pročitala i potom se vratila kući drugačija a ista. Nitko nije vidio. Nitko nije znao. Ti nisi znao ljubavi a trebao si me pitati. Nisi. Zato je ovo naša ljubav. Ova koju sam doživjela u svom životu preko Dana Zaljubljenih ili Valentinova. Ljubav koju sam otkrila s tobom sam već bila pripremila jer to je ljubav zar ne? Dvoje ljudi, večera, šetnja, kino, izlasci, prijatelji, kumovi, brak, djeca, veselja, sahrane, vjenčanja, babine, krštenja, slave, kumovanja, drugovanja i umiranja u tom izmišljenom životu prepunom emocija koje izazivaju ove plastične stvari. U tome je trik ljubavi. Čovjek ima emocije prema stvarima na koje je naučen da ima emocije. Prema cvijeću, lijepoj čokoladi, sjajnoj stvarčici koju ti kupi netko koga ti nazoveš ljubavi svog života a ne znaš šta je za tebe život jer su te cijeli život učili kako ljubav izgleda, kako ona radi, kako se ponaša i kako reagiraš na nju. To je bila laž koju sam ja tebi stavila na lik čim sam te vidjela. Onaj tren kad sam te vidjela bio si ljubav na prvi pogled jer u tom pogledu sam vidjela sve ovo što sam napravila s tobom vjerujući naivno i dječje da je to za mene istina i da je to što vidim u tebi ljubav. Tu sam i nestala, ona prava ja. Nestala kao ideja jer morala sam s tobom imati ljubav svog života i imala sam na početku a potom si prestao da budeš ono što sam vidjela prvi put. Ljubav na prvi pogled. Nisi bio to za mene. Moj savršen muškarac je prestao postojati za mene onog trena kad sam ja prestala postojati za njega kao ljubav njegovog života i postala obična supruga, majka, žena koju više ne vidiš, ne gledaš, ne čuješ i ne dodiruješ. To sam ja dopustila u ime ljubavi i to je je sada zauvijek završeno u ime ljubavi. Ti si bio moja ljubav. Moja ljubav na prvi i posljednji pogled.

Komentari na blog (1)
Objavljeno:
PITAM SE KOLIKO BI TEK RAZVODA BILO KAD BI SVAKA ZENA IMALA USTEDJEVINE ZA BAREM PET GODINA NORMALNOG ZIVOTA.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.