Mostarske Trešnje

Mostarske Trešnje

Piše: Scarlett

,,Posvećeno Svitanju...jer me ohrabruje,,

Kad zavirim u sva svoja majska sjećanja, zapljusnu me one crvene pucketave bezobraznice iz Mostara, koje su se pretpostavile nekim mnogo važnijim fragmentima i još nekim detaljima koji me vežu za taj grad. I uspomena vremenom nauči polako da zarasta i žigne samo nekim datumima koji zabole poput ožiljka na promjenu vremena. Prošle su mnoge godine. Dogodi se u nekom petom gradu da u pabu nenadano raspjevana banda sredovječnih odvrne diznu vatrene vode kad zapjeva Keminu  ,,ja pogođen nisam ni umro ni pao, samo sam morao skočiti dolje,, pa ne znaš tako poremećen jel' te više peče u grlu il' u oku. Izronio je Stari iz inata, jer i sam se matorim naziva baš zbog ovakvih ludaka koji su u stanju proizvesti kišu iz očiju, tako veliku i tako silnu da bi se i Pero Zubac potpuno zbunio i ponovo učio da piše pjesme. Jeste života mi.

Al' nije ovo priča o njemu, niti o patini sa nekih izblijedjelih fotografija iz kojih dvoje viravih budućih roditelja šeta starom kaldrmom. Tih je godina bilo moderno voljeti se u Mostaru i nije bilo važno koliko se kilometara trebalo prijeći da se popije kafa i da se na usne sruči kiša poljubaca.

 Nije priča ni o čudaku jednom, čija te nepoznata ruka vodi a ti kukavac sinji ne znaš ni gdje si ni šta si, samo se prema suncu ravnaš i prema onom disanju za koje si mislio da pripada samo tebi, a onda na kraju pjesme ostaneš sam i shvatiš da nikad i nije disao samo za tebe, i da je njegovo ćutanje otjeralo svako  tvoje Volim, a tebi su ostale samo modre kiše ...i ništa više.

Nije ni o onom dječaku čija se boja očiju u nijansu poklapala sa bojom Neretve baš u maju,  i koja ga je izdala na izmaku jednog vijeka i na izmaku jednog ljeta i zabojila se krvlju njegovom da bi on mogao anđeo da postane.

Maj je vrijeme mostarskih trešanja. Eto, za moju Milu kao da nigdje na svijetu nisu rasle trešnje i hajde što nisu rasle, nego nisu bile ni tako crvene ni tako pucketave kao mostarske. Radovala im se kao malo dijete. Mislim da je sva magija dotičnih  bila u purpurnoj boji kojoj se bila zaklela na pripadanje.

,,Poslala me Mila po mostarske trešnje,, rekla bih zelenaru, a on bi ih pakovao u papirnatu vrećicu i sa smijehom pitao ,,kako znaš da su iz Mostara,,

Odgovarala bih ,,znam, rekla mi Mila, a onda bi mi on zakačio dvije trešnje za uho i rekao ,,sad imaš i mostarske minđuše,,

Voljela bih danas da sam mogla proći potpuno odsutno pored onih peteljki u osvjetljenoj ledenoj vitrini marketa, ali nisam. Nisu bile ni slične. Bile su tamne i meke. Milin biljeg boje makovog cvijeta ostavio je izgleda trag na mojoj duši pa mi oči ne gledaju vidom. Uvijek se vraćaju na izvorni sjaj. Danas su se na časak vratile u Ono Malo Mjesto, negdje između, dovoljno daleko od Mostara da u maju nema dozrele trešnje a opet dovoljno blizu da crvene bezobraznice mogu stići baš istog onog dana kada su i ubrane. I na časak oživjela je hrapava ruka koja peteljku zadijeva za uho. I shvatila sam da su sve sreće bile privid naspram samo jedne djetinje, kao što je na primjer ova koju su proizvele dvije obične crvene trešnje. Pucketave minđuše. Iz Mostara. Jednog djetinjeg maja.

   Scarlett

Komentari na blog (7)
Objavljeno:
Sjecam se Bune,Ljubovine i najboljih tresanja u Maju.Zaista lijepe uspomene.
Objavljeno:
Hvala Ti Leona puno. Pomalo učim da posložim riječi i uspomene kad krenu da prave nered.
Objavljeno:
Super trkst kolegice. I meni maj mirise na tresnje na Buni.
Objavljeno:
Dragi Ero, znao je i mene put navesti katkad u to ,,Raštansko zabranjeno voće,, Nego nešto drugo želim da ti napišem. Sve lijepo što je bilo, nosimo u svom srcu i svom oku zauvijek...pa tako i ti svoje krošnje...A ogole nas samo neki datumi...tad sve poprimi izvorni oblik, boju i miris...kao u onoj pjesmi ,,ona dvorišta prepuna neba i ptica, uđu kao muzika stara, negdje duboko u nas i tu zuvijek ostanu,, Pozdravljam te puno!
Objavljeno:
Lijepo. Vratilo me također u prijeratne majeve, u krošnje mojih trešanja kojih više nema. Rat su preživjele, ali moj odlazak i rijetke dolaske nisu... Nema veze, i tako je bilo slađe upadati u tuđe, Raštanske najčešće... Pa i pod cijenu bježanja pred sačmaricom, eh bilo je i takvih nabrijanih vlasnika... A oni dobri, kad bi nas uhvatili, bi rekli "jedite, djeco, samo grane ne lomite"... Nisam više siguran je li se to sve stvarno desilo ili sam sanjao. Kuća liči na onu prijeratnu, ali je nekako ogoljena i u depresivnim bojama. I nigdje djeteta okolo...
Objavljeno:
Ništa...trešnje su me podsjetile ...ti ohrabrio...i samo sam posložila sjećanja ...i osjećanja...
Objavljeno:
Trebam li ti reći kako sam se osjećao u momentu kad sam otvorio tvoju priču ? Ne trebam,naravno! Želim ti da se i sama osjećas često ovako prijatno i uzbuđeno i sto je više od toga,da se dive tvojim pričama i tvom pisanju oni koji ih budu čitali.Ovo je prelijepo,opija...izdvojiću samo djelić koji me je zaustavio....."Tih je godina bilo moderno voljeti se u Mostaru i nije bilo važno koliko se kilometara trebalo prijeći da se popije kafa i da se na usne sruči kiša poljubaca."Od srca ti hvala i za priču i za posvetu.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.