O smrti

O smrti

Piše: Mala Lončarka

Naiđe tako neki period, kad samo slušaš ko je bolestan, a ko već umro.
Množe se stanice raka, kao poludjeli zečevi, otkidaju bijesni trombovi, pada zemlja na tabute i sanduke, hodža uči, a pop maše krstom, žene plaču, muškarci stišću zube, i eto ti. Tragedija.
Dal’ ćemo ikad ustvari biti dorasli životu, pitam se, i usput sebi odgovaram – jeb’o takav život, gdje u pola noći zazvoni telefon, i nekoga više nema. Nećemo mu nikad dorasti, znam, dokle god nas iznenadi smrtnost ljudi oko sebe, a vlastitu ne možemo prihvatiti. A iznenađivat će nas, svaki put kad telefon zazvoni ili vidimo zakucanu čitulju na drvetu, koju će već sutra neko otrgnuti, da na to mjesto zalijepi oglas kako iznajmljuje stan.
A možda je ipak najvažnije šta ostavljamo iza sebe. Pričat će, svakako, da smo bili dobri ljudi, čak i ako smo bili obični šupci (što je zapravo češće, nego ono prvo). Neko iza sebe ostavi Nobelovu nagradu. Neko ostavi milijarde. Neko ostavi djecu, unučad i praunučad, da dalje šire njegov genetski kod, dok traje vrijeme. Neko ne ostavi ništa, niko za njim ne tuguje, kao da nikad nije postojao. Kako god bilo, kako se sami rodimo, tako sami i umiremo. Sa sobom ništa nećemo ponijeti, to ostaje rodbini da se na ostavinskoj raspravi (ne)civilizirano time bakće, osim jednosmjerne karte za, kažu, onaj svijet.
Zašto vjerujemo da se naše putovanje nastavlja tamo negdje, u skrivenim mjestima Univerzuma? Vjerovatno nam je lakše zamisliti da neko koga volimo sada trči cvjetnim livada, obučen sav u bijelo, dok na njega padaju sunčeve zrake, a povjetarac pirka, nego da ga dva metra pod zemljom jedu crvi, dok iza njega ne ostanu samo oglodane kosti (i kosa. Ne želite znati koliko dugo).
Osim drugim svijetom, ljudi sebe, ili druge, tješe i klišejima. “Nek’ ide po redu”, govore stari. “Tako je dragi Bog htio”, govore vjernici. “Nek’ se nije mučio”, kažu optimisti. I svi tuguju, najprije u nevjerici, pa onda u prihvatanju, i naposlijetku, život se nastavi, na polici ostanu fotografije, poneki džemper za uspomenu u ormaru, a u duši i mislima, uspomene i sjećanja.
Kad se sjetim onih, kojih više nema, zabljesnu uglavnom detalji. Vedri osmijeh mog školskog kolege, koji se sa sedamnaest godina utopio u Uni. Blago lice majke mog prijatelja iz djetinjstva. Tehnički rukopis mog dede kojim je napisana rođendanska posveta u slikovnici. I čovjeku nekako bude toplo oko srca, iako zna da tu osobu više nikad neće vidjeti.
Svakako, “svi smo mrtvi, samo se redom sahranjujemo”.
Zato, živimo. Postanimo dorasli životu. Prolazi, na ovaj i onaj način, nezaustavljiv je i neuhvatljiv, osim trenutaka. Njih možemo uhvatiti, kao što smo, kao mali, leptirove hvatali u mrežu, i zadržati ih u svome srcu zauvijek, sve do posljednjeg trenutka, kad ćemo ih izvaditi, da ih još jednom pogledamo. Budimo svjesni trenutka, jer trenutak je naš život, jedan treptaj oka između Velikog Praska i Sudnjeg dana.
Pazimo na one, čijih bližnjih više nema, ili se bore s teškom bolešću, i budimo uz njih, u stvarnosti, ili bar u mislima, ako su daleko.
Nemojmo zaboraviti, svima će jednog dana zazvoniti telefon. Uključujući i onima, koji vole nas.
I trudimo se, da nas se jednom prisjete s osmijehom.
Iako svi ponekad znamo biti obični šupci.

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.