SREBRENICA - UĐI SLOBODNO AKO MOŽEŠ IZDRŽATI GLEDATI

SREBRENICA - UĐI SLOBODNO AKO MOŽEŠ IZDRŽATI GLEDATI

Piše: Scarlett

 

Prošloga ljeta na jednom mezarju tražila sam svog prijatelja. Prošlo je dvadeset pet godina od kad sam ga ostavila tu.

Sunce je isijavalo u višku, i bljeskala su se uklesana slova imena kao da spomenici plešu i uveliko mi je to otežavalo da ga pronađem. Umjesto cvijeća nosila sam procvjetali kaktus. Tim bodljama sam se ubola baš kod njegovog mezara, i u tom trenutku ugledala Njegovo ime. Spomenik je bio zarastao u travu, ali nema tog bršljana koji bi pokrio  sjećanje …da zaraste…

Da bar nije svirao ,,ako umrem mlad zaustavljen u koraku i snu,,

Da bar nije ispaljena ta granata.

Da bar nije dolina suza bila ona u kojoj su njegove oči sklopile poslednji put.

 

Ne znam da li postoji bolje mjesto na kojem spavaju ovi predragi što odu, ali znam da onog trenutka kad god pomislimo na njih to i osjete. Tog sam dana znala da se kroz sitne pukotine i prolaze između svjetova provlači jedna tanka i vanvremenska nit koja će jednom biti putokaz kad se duša preda od iznemoglog pripadanja i propadanja na ovom posrnulom svijetu.

Nakon pola sata otišla sam. Sve naše žive razgovore prekinuo je rat.

Ostali su ovi mirom ćuteći.

Tog istog ljeta, prolazeći svakodnevnu srebreničku rutu do posla , pomislila sam

,,I ovdje spavaju nečiji dječaci,,

Sebično je da žališ i sjećaš se onog jednog svog, a toliko drugih leži tu. Osjetila sam stid što sam samo dugogodišnji prolaznik koji samo okrene glavu na drugu stranu.

Odsustvo moje lične krivice ne daje mi za pravo na moralno odsustvo čak ni u vidu skretanja pogleda.

 Vremenom sam počela da ih brojim. Katkad, pri jasnoj mjesečini, da ih poredim s' ukotvljenim barkama. I bijela jedra noću izgledaju tužno, pa kako onda ne bi i ovi spomenici na sred žalobnog okeana.

 

I ušla sam jednoga dana. Obazrivo. Pazeći. Koraci su se napunili  tjeskobnim olovom a ja nisam htjela da zgazim nečiju sjen koja je možda baš tog trenutka prolazila tuda.

Čitala sam imena dok se nisam umorila. Onda su laste u jatima nagrnule u moje oči i vid mi je oslabio.  Te  selice vratile su se s' ciljem da sprže vrelim krilima suza moju kožu i da na trenutak zaustave i svijet i vrijeme.

Slijetale su na onu istu bodljikavu žicu kojom su bili vezani njihovi životi dok se u koštani prah nisu pretvorili.

Treba nositi ogromnost u svom srcu I nazvati se lažnim junakom ako samo pomisliš da ćeš olako prijeći preko te spoznaje.

Preko ceste suvenirnica. Razmišljam kako svi mi, obilazeći krasne destinacije, kupujemo suvenire kako bi nas potsjećali na srećne trenutke provedene u istim. Ko još ovdje može uzeti suvenir i na šta tačno će ga podsjetiti bijeli cvijet kad se udalji dovoljno kilometara od svih kaplji koje su ovdje pale.

Znam da na radost neće.

,,Dobar dan neno, kupuju li suvenire,,

,,Kupuju šćeri,,

,,A smijem li ja neno vidjeti unutrašnjost hale,,

,,Smiješ ako moreš izdržati gledati,,

Urezala mi se ta rečenica i shvatila sam je naknadno, dok sam stajala pred slikom  mlade djevojke obješene negdje u šumi, u crvenom, kao krv crvenom džemperu.

Na sledećem zidu eksponati. Pomislio bi čovjek da je obična postavka koja svjedoči o predmetima kakvi su se koristili u nekom prošlom dobu.

Pomislio bi kad ne bi znao da su skupljani i iskopani među kostima i nečijim zgaženim očima u jamama na početku dvadeset prvog vijeka.

Onda sam ugledala Notes.

I htjela sam da pobjegnem…da udahnem zraka. Ali misao je lasta koja ne napušta bodljikavu žicu.

Ako su svi oni morali umrijeti onda i ti ,,moreš,, gledati i moraš jednom napisati šta si vidjela.

 …

I ko zna čije su ruke zapisale...Notes malen, tek u džep od košulje da stane i to sa one strane gdje kuca srce...

Zakopan u ljeto devedeset pete. Iskopan u dvadeset prvom vijeku. Od vlage i crva nagrižen, nadživio kosti kojima je pripadao.

Na prvoj stranici, na malenom listiću ispisani stihovi pjesme Dine Merlina (slušali je svi i te kako).

Ne znam kome je pripadao, ono što znam Da Jeste Nekome Ko Je Znao Da Voli...a nije dospio...

I NEK SE JEBU SVI RATOVI I SVI BOGOVI...

,,Negdje daleko od mene
spiju ruke sibirske
tamo gdje sunca zalaze
gdje su stare godine

Al' ko ce ga znat koji je grad
noc il' je dan, i ko ti je drag
al' ko ce ga znat koji je grad
noc il' je dan, i ko ti je drag

 
Mjesece stan' da te upitam
kog ljubi dok ja mahnitam
mjesece stan' da te upitam
kog ljubi dok ja mahnitam,,
Komentari na blog (1)
Objavljeno:
Jebote....Ma, moze li ovo ziv covjek napisati?
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.