Gdje sam bio šta sam radio

Gdje sam bio šta sam radio

Piše: Iker

Budim se kao negdje oko 7 to mi je navika, ne treba mi više alarm. Dal me probudi gladan stomak ili pijetao nisam siguran. Skuvam kafu, nekad možda čaj, razmislim šta da jedem. Dobro je ako mi frižider nudi takav izbor da to zahtjeva neko razmišljanje. Niko nije kod kuće, to je dobro, sviđa mi se moj jutarnji mir bez ikakvih pitanja, jer me ona tjeraju nazad u krevet. Palim TV, listam kanale, od 100 kanala nemam šta da gledam. Ustvari mi se ne gleda TV al volim valjda de se čuje neki glas koji samo priča ali ne postavlja pitanja. Tu i tamo možda pokupim kakvu informaciju vrijednu pamćenja, al možda i ne. Uvijek je aktuelna dnevna politika i mulj predizbornog nadmetanja, nema se tu šta novo čuti, znam da će građani na kraju ispasti somovi, idemo dalje to smo apsolvirali. Bolje neki strani muzički kanal, to je pravi izbor za dobro jutro. Tuširam se a vidim da je i napolju tuš, pljusak iz poluvredog neba, ništa novo, nekad je kiša znala da iznenadi a ovih dana je sunce iznenađenje.

Uh pa sad će 9h vrijeme da se otisnem u do autobuske stanice u mojoj polu ruralnoj zajednice koja ima status grada. Putujem već godinama na fax, u jednom pravcu busom u drugom vozom. Busom put od nekih 35km traje skoro sat vremena jer na svakom ćošku neko čuči ispred svoje avlije tako da bus od početne do krajnje stanice staje onoliko puta koliko ima putnika. Al dobro ima tu i starijih ljudi koji nisu u snazi da odu na lokalno stajalište a ima i onih koji su samo bezobrazni. Švašta čovjek sretne u javnom prevozu, od djeda koji recituje autorske pjesme o seoskom popu švaleru i čovjeka koji u autobus unosi motorku i daske čudeći se što se vozač buni tome.  Pa onda stranace koji idu bosi i slikaju sve što mogu dok se kondukter krsti i psuje evropsku uniju, porodica iz francuske muž, žena i dvoje djece putuju biciklima ko zna odakle i ko zna gdje pa su malo skratili put vozeći se vozom i tako dalje, par tih slučajeva mi prvo padaju na um.  Mlađa garda svašta vidi na internetu pa im ovo i nije bog zna sta zanimljivo, pitanje je koliko okoline uopšte primjete od kuckanja po telefonu. Starija ekipa ipak sve zapazi i komentariše.

Na faxu je danas ekipa u okrnjenom stastavu. Ispitni je rok pa neki nisu u gradu a neki imaju nekog drugog posla isplaniranog Kad je ispitni je rok onda je odgovorno da se isplanira vrijeme, to je ključ uspjeha. Lijepa zamisao koja se uglavnom neće ispuniti. Ne mogu ja učiti po danu, navikao sam po noći da učim, tada nekako imam volje. Ne vrijedi mi izgubiti sat dva vremena da se tjeram i na silu da nešto radim, na kraju kad podvučem crtu, gdje sam bio šta sam radio. Niti sam ladio jaja niti bio produktivan. Studiranje je u principu papirologija. Potvrda, prijava, uplatnica, obrasac, zahtjev, skripta, knjiga, sveska samo neki papiri. Zato mi je ruksak uvijek pun kao šibica jer uvijek nešto treba predati, kopirati, ponjeti ili uzeti. Kad se to sve završi naravno ide se na studentsku kafu, onu sto traje sve dok stolica ne mogne poslužiti kao kalup za tvoje dupe. Kad se završi fax čega će se čovjek drugo sjećati nego tih kafa, zafrkancije i druženja. Nauka izblijedi iz glave brže od dobrog vica kojeg si čuo u društvu jer ćeš ga prepričati još desetine puta  a formulu za računanje nekog koeficijenta pamtiš do sledećeg ispita.

Idemo dalje, vrijeme za povratak u moju voljenu selendru sa statusom grada. Put do stanice je navika, nekad pomislim da stajem u svoje stope na pločniku kojima sam prošao juče. Nije lako biti mali ulični pješak, kod naših vozača vlada teorija da je bolje dodati gas i proći što brže preko zebre na koju pješak samo što nije zakoračio nego usporiti. Treba duboko udahnuti kada se ide preko većine pješačkih prelaza u frekventnim ulicama, ko zna ko je pao jedan par na tiketu ili mu je žena javila da će joj doći drugarice da zajedno gledaju seriju, pa je malo nervozan i rola se bahato kroz grad.

Više volim vožnju vozom nego busom. Ima se prostora da čovjek ispruži noge i nađe ugodnu poziciju izvadi knjigu i čita. Dobro je čitati, to daje i na samopouzdanju. Kad uzmeš pa pročitš pedesetak strana, pomisliš ej pa danas sam nešto dobro uradio po pitanju sebe, malo sam pametniji i inspirisaniji, unaprijedio sam se bar za nijansu nego juče. Ima čovjek malo više volje i za druge stvari. Nekad se uživim, pa kad padne noć ne znam do koje sam stanice došao, da nisam promašio svoju. Al dobro to mi se još nije desilo. Stigao sam, moja selendra voljena.  Na sve strane razbacana svjetla, na brdima okolnim i u dolini. Rekao bi čovjek zvijezde i na nebu i na zemlji noćas sjaje. Laganim korakom za čas sam kući. Dan ko dan, traje dugo a kad prođe sjećaš se samo nekih momenata u kojima ti je nešto probudilo iskrenu emociju, jedino to čovjek pamti. Sutra se valja sve opet ispočetka. Sreća ili kazna? Kako kome.

Komentari na blog (1)
Objavljeno:
“Starija ekipa ipak sve zapazi i komentariše” Bas tako, mladjoj prodje zivot na ajfonu.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.