Nevesinje, dva mitrovdana, ratne 90-e, dvije velike ofanzive koje su za krajnji cilj imale izlazak na granicu SR Jugoslavije.
Trebinje je svoju odbranu formiralo prema Dubrovniku, ostale hercegovačke opštine nisu imale vojnu liniju, posljedice bi bile ravne etničkom čišćenju RS Krajine.
Baš u tim danima je, mlado i staro, zdravo i bolesno, sve što je bilo stasalo i što je moglo nositi prigrabilo pušku, otišlo na front branilo i odbranilo Nevesinje, jer, rezervne linije nije bilo!
Baš u tim danima su brojni maloljetnici prigrabili puške, uzeli učešće u odbrani, osjetili kako planinski vjetrovi lede kosti, granate ruše stoljetne dubove dok su im se geleri zabijali pod kožu.
Punoljetni Tamindžija to nije doživio. Blago njemu rekli bi mnogi, a "blago ti pameti" rekli bi njegovi preci kada bi čuli jalovo opravdanje izrečeno ovih dana: Nisam znao da rukujem oružjem zato i nisam učestvovao u ratu.
Ova sramna rečenica boli, boli zbog hiljada maloljetnika koji su bez ikakve obuke prigrlili prevelike uniforme, teške puške i okvire i krenuli u boj da zaštite sve ono o čemu su njihovi preci sanjali generacijama.
Boli ova rečenica i zbog Spomenka Gostića koji je prerano ispustio igračke, dograbio pušku i ispisao jednu svijetlu epopeju koju će pamtiti u narednim vijekovima. Njemu nije trebala obuka Ilija, on je imao želju!
Boli zbog dijece poginulih boraca i RVI koji moraju pokorno da aplaudiraju Iliji i sličnima, zajedno sa demobilisanim borcima dok se nadaju da će im vlastodržac dati egzistenciju.
Boli taj strah prekaljenih ratnika koji su za Mitrovdana jurišali na pet puta jačeg neprijatelja a sada drhte pred onima koje su u ratu ismijavali i poručivali im da obuku suknju, jer za pantalone nisu ni bili.
Boli ovo Ilijino opravdanje ponajviše zbog budućnosti. Dok u svima tinja nada kako rata nikada više neće biti, ali sa spoznajom da je ovo Balkan koji je rijetko vijek bez rata dočekao. Treba sa zapitati ko će sada ratovati ako ustreba Ilija? Niko obuku nije prošao, a tvoj šef uporno pali vatre rata i mržnje po BiH.
Za kraj se treba sjetiti one da volovi i srpski vojnici u ratu podnesu najveći teret, dok ih nakon rata dočeka ista sudbina.
Neko iza sebe ima slavne bitke, gelere u tijelu, koru hljeba, svijeću i nadu u bolje sutra, drugi pak imaju vile i apartmane. Šta je prešnije sad, a šta će pamtiti pokoljenja? Jer, sve će se ovo zvati lani...
