Bojan Krivokapić je nedavno predstavio Banjalučanima svoj roman prvenac Proleće se na put sprema (2017). Iza sebe već ima objavjenu dvojezičnu knjigu proze Trči Lilit, zapinju demoni/Corri Lilit, i demoni inciampano (2013), zbirku poezije Žoharov let (2014), književne nagrade, mnogo objavljenih i prevedenih književnih tekstova.
Djelo sadrži autentičnu mješavinu strasti u kazivanju i iskrenosti. Ovo je roman o dječaku Gregoru koji je volio da plete, o desetak baba od kojih su neke motale duvan i decenijama gledale u more, o bolnicama, smokvama u Skadru, o Istri, kolonistima, Jugoslovenima, o izmicanju tla pod nogama, o borbi – za bolji život.
Književnica Tanja Stupar Trifunović je navela kako ju je knjiga dotakla na više nivoa i kako je fascinirana s neobičnim podudarnostima predaka.
“Skupilo mi se nešto uz grlo zbog tih nesrećnika, istrgnutih sa krša koji dumaju po blatu i ravnici, izgubljeni i tuđi kako sami sebi, tako i drugima, pa taj način na koji oni kriju ‘porodične sramote’ pretvarajući sebe i svoj život u neku manje vidljivu mrlju. Taj iskričavi humor isijava više iz muke nego iz smijeha. Sve to čini ovaj roman živim, ubjedljivim i tjera da se saživite sa njegovim junacima uviđajući različite perspektive koje su ih učinile upravo takvima”, navela je ona.
Proleće se na put sprema je simbolički naslov i budi asocijacije u ljudima različitih generacija, pogotovo ako su imali televizor krajem 80-ih i 90-ih godina. Stalno reprizirani film, citat iz domaće kinematografije i Anetina pjesma “cveta trešnja u planini, proleće se na put sprema, sve je isto u mom kraju, samo mene više nema” bili su dovoljan podstrek.
U pozadini romana dvije teme ostaju tek naznačene, ali itekako imaju uticaj i na tok radnje i na sudbinu glavnog naratora Gregora. To su teme i o ratu i o homoseksualnosti o kojoj se u Gregorovom okruženju govori kao o nečem stidnom, nečemu što se negdje drugdje dešava, što se više prećutkuje. Narator Gregor uvodi obje stvari u priču dvostruko, s jedne strane kao društvo koje se svo vrijeme pretvara da je to negdje drugdje, i kroz samog sebe koji to doživljava lično.
Queer elemenat se osjeća u njegovom literarnom tekstu, i nije samo pitanje ljubavi kroz seks nego i političko pitanje i način života, nepristajanje patrijarhalne hijerarhije na to, konstantno propitivanje i traženje pukotina.
“Kad sam pisao fragmentarno ovaj roman bilo je važno spomenuti taj rat koji tutnji negdje okolo, i ljude koji dolaze iz rata, i niko u tom ambijentu dječaka ništa ne govori dječaku, nego on odjednom postaje zblanut nekim ljudima, njihovim jezicima, narječjima, i osjeća da se nešto strašno događa, ali on gleda crtane filmove, u kući se kuha ručak… A drugo je što se odnosi na pitanje patrijarhata i hijerarhije u kojima živimo, kao i pitanje moći, dakle, kome se može nešto, a kome se sigurno onemogućava nešto i kako ljudi koji nisu sam vrh moći mogu da žive svoje živote”, govori autor.
Kao čitaoci se susrećemo samo s jednim likom, ali zapravo kroz njegovo pripovijedanje uvijek čujemo polifoniju (višeglasje) jer porodica i prijatelji pričaju kroz Gregora. Autor govori kako se prvi put susreo s polifonijom u knjigama Daše Drndić, te da mu je bilo izuzetno uzbudljivo pisati kada je polifonija u pitanju jer je to ustvari razigranost teksta.
Autobiografsko u tekstu se na neki način očekuje, ali “autobiografsko je sve ono o čemu autor odluči da piše, potpuno je nebitno da li je on to osobno preživio ili ne”. Na nekom nivou autora priča tišti, određeni motivi se spajaju, javljaju se određena pitanja i pisanje o tome dođe kao potreba. Naglašava da živimo u “kulturi prećutkivanja” i da je odgovornost pisca da sve ono što ga tišti stavlja u tekst, a u knjizi imamo i elemente turbo folka kao sastavnog dijela nečijeg života i odrastanja.
“Što se tiče porodice, ona je uvijek ambijent koji ima elemente pakla i raja. Ja sam kao dijete jako volio babu, i imao sam još baba koje su bile Crnogorke, neke su došle u Vojvodinu, neke su ostale tamo. One su sve pušile, imale crne marame na glavi i bile su u stanju da pričaju satima. Ova se tukla s volovima, ova pucala iz pištolja, ova sahranila desetoro djece, ova tamo na sahrani napravila skandal… Meni je sve bilo fascinantno. To su bile žene koje su odrasle oko ognjišta, u kamenim kućama, bez struje i vode, i živjele su skoro do Fejsbuka. A ništa nije onako kako nas uče u tzv. uređenim strukturama, gdje nas tjeraju da ne živimo život već da ga oživljavamo”, govori Bojan.
Ohrabruje ga nešto što se vrlo jednostavno zove ljudska dobrota, a kroz književne rezidencije je imao priliku proputovati gradovima, upoznati različite ljude i čuti različite priče. Dobitnik je nekih najvažnijih književnih nagrada na našim prostorima, a književni tekstovi su mu prevedeni na italijanski, njemački, engleski i albanski. Zanimljivo je to da je Trči Lilit, zapinju demoni, pobijedila na književnom konkursu Đura Đukanov u Kikindi i da je napisana jezički naizmjenično na ekavici i ijekavici, kao vid otpora nacionalizmu i šovinizmu.
Autorica teksta: Nataša Lazukić
Tekst je preuzet sa http://www.etrafika.net/magazin/57115/bojan-krivokapic-ne-zivimo-zivot-vec-ga-ozivljavamo/
