Bosna i Hercegovina, domovina svih nas. Mnogo puta čujemo kako je naša domovina prešla trnje i kamenje kroz historiju. Carstva su padala, a Bosna i Hercegovina je ostala, ali danas?
Danas nam se postavljaju pitanja, toliko "plitka", da se zapitamo kako bi naši preci reagovali kada bi nas vidjeli. Ovakve,nikakve. Da li bi nas gađali kamenjem koje su jedva prešli ili bi nam se smijali? Onako sa starim žalom u očima. Kako god, čuli bismo uzdisaje i riječi "Djeco draga..."
Muče nas pitanja normalnog postojanja i suživota. Pitaju nas da li nam smeta što je neko Adem, ili pak Adam, kao da je važno je li vokal e ili a. Da li Mehmed kaže "Selam aleikum(mir sa tobom)" ili da li Nikola kaže "Pomozi Bog". Kako god okreneš, vazda želimo mir,a nigdje da ga nađemo. Ipak na kraju dana svi jedemo burek, a maštamo o ćevapima i sarmi.
Potrebno je zapitati se šta su nam prioriteti. Da li nam je važnije imati mišljenje koje će odgovarati zaostaloj većini ili svojim unikatnim mišljenjem razbijat zaostalu sredinu. Pomalo je grub izraz "zaostala sredina", ali za sredinu koja slijepo slijedi svoje velikane, bez ispitivanja zašto im ti ljudi toliko znače i zašto su vrijedni veličanja, ne možemo upotrijebiti blaži izraz. Čak šta više, pridjev je mogao biti i gori. Ključna stvar je prestati koristi izraze poput "naši" ili "njihovi". Šta mislite kad kažete takvo nešto?
"Aha, naš!" Bošnjak,Srbin,Hrvat? Molim te budi jasniji/a, ne mogu od 3 i po miliona shvatit o kome pričaš. Pa bolan/bona tako malo NAS ima, a ne možemo zajedno? Kakvi bi tek bili u državi sa još više različitih ljudi, kako bi tek trpili još građevina za molitve kad nam prelijepe i veličanstvene džamije, crkve i katedrale smetaju?
Teško je pisati o ovakvim temama. Ima se puno za reći, a još više ne smijemo reći, ali hrabri su oni koji se uzdignu iznad standarda kako bi nama, običnim smrtnicima, otvorili oči i pokazali istinu koja je cijelo vrijeme pred nama.
Takvi ljudi nam nedostaju. Hrabri i mudri, koji govore istinu bez uzdržavanja, onakvu kakva jeste. Ali ako se već toliko divimo takvim ljudima, zapitajmo se zašto ne bi bili jedni od njih?
Autorica: Enisa Karabegović, učenica gimnazije “Edhem Mulabdić” iz Maglaja
*Članak je nastao nakon Boot kampa za mlade lidere/ice III održanog od 28. novembra do 03. decembra 2017. godine, organizovanom od strane nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banja Luka u etno selu „Kotromanićevo“ u okviru kojeg je autorica imala priliku da razvije svoje vještine i znanja na polju pomirenja, liderstva, komunikacije i diskriminacije, upotrebe fotografije i specifične Photo-Voice metodologije zajedno sa mladima iz lokalnih zajednica: Doboj, Doboj Istok, Doboj Jug, Maglaj, Usora, Modriča, Gradačac, Šamac, Domaljevac, Odžak, a u sklopu projekta “Foto glasovi za mir“ podržanog od strane Američke ambasade BiH.
