Bošnjački studenti na strani ideologije Vojislava Šešelja

Arman_F / 14. April 2018

31. maj, 1990. sedam sati i dvadeset minuta uvečer, ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu više od dvije stotine posjetitelja. Neki od njih razgovaraju s lokalnim TV-ekipama, drugi podižu transparente ispred pozorišta, treći ne slute šta se sprema te večeri dok čekaju da uđu u pozorište. Na repertoaru JDP noćas treba igrati predstava „Sveti Sava“ prema tekstu Siniše Kovačevića u izvedbi gostujućeg Zeničkog narodnog pozorišta. Predstava je dan prije odigrana na Novosadskom teatarskom festivalu gdje je zaprimila ovacije publike, a glavnom glumcu Žarku Lauševiću je donijela Sterijinu nagradu. U Beogradu je dočekala u potpunosti drugačija sudbina.

Nakon svega nekoliko minuta izvedbe s galerije pozorišta čuju se povici: Sveti Sava nije bio psovan. Ove glasove zaglušuju mladi koji uzvikuju: Napolje, napolje. Na scenu izlazi ansambl predstave. Glumac Aleksandar Berček pokušava smiriti situaciju sa pozornice, dok njegova kolegica Milena Dravić odlazi na galeriju kako bi pokušala direktno razgovarati s prosvjednicima. Potom Žarko Laušević moli prisutne da se stišaju, da njemu i njegovim kolegama/icama dopuste da dovrše predstavu prije nego donesu finalni sud. Laušević dalje izjavljuje Ako nam dozvolite, odigraćemo celu predstavu, slijedi aplauz i nekoliko povika podrške prije nego glumac nastavlja: Niste vi veći Srbi ni od mene, ni od Siniše Kovačevića, ni od bilo kog učesnika ovde. Počećemo iz početka.

Nastup se prekida, drugo prikazivanje najavljeno za 21:30, u konačnici ne biva uopšte izvedeno. Bojkot predstave „Sveti Sava“ tražilo je pedesetak mladih članova Srpskog omladinskog bloka, dok je njihov predvodnik Žarko Gavrilović bio osnivač „Srpske Svetosavske stranke“ te… Stoji u mom dnevniku čitanja za predmet Starija Srpska književnosti 1 od prije dvije godine. Ovaj niz zabilješki slučajno sam pronašao „čisteći“ email. Dnevnici čitanja bila su neobavezna aktivnost na nastavi kod prof. Nenada Veličkovića, jedinstven način pripreme za predstojeći čas, a nakon toga često su „dnevnici“ odlično služili, uz manje dopune, za pripremanje ispita.

Incident u Beogradu, kako mnogi mediji i dalje pišu, uništio je karijeru talentiranom glumcu. Tri godine nakon Beogradskih dešavanja, Lauševića u Podgorici napada skupina mladih nacionalista. U pokušaju da obrani sebe i svog brata, Laušević pribjegava korištenju vatrenog oružja te ubija dvojicu, a ranjava trećeg od napadača. Zbog tog čina biva osuđen pod optužbom „pretjeranog korištenja sile u samoodbrani, na četiri godine, nakon čijeg izdržavanja odlazi u Ameriku, gdje dobiva vijest da bi se trebao vratiti u Srbiju na još 11 godina zatvorske kazne. 2011. godine odlukom predsjednika Srbije Borisa Tadića, Lauševićevoj drami se staje u kraj te glumac biva pomilovan.

Zatvaram email, danas nemam namjeru dalje čitati svoju arhivu. Dopuštam mislima da odlutaju natrag na predavanje gdje u uvodnom dijelu časa profesor Veličković izlaže dešavanja vezana za dramu u formi približnoj mom dnevniku. Zatim, šetajući između nas profesor spominje kako je dobio svega nekoliko dnevnika čitanja na email te postavlja pitanje tko je pročitao dramu. Javlja se ukupno nekih šest-sedam studenata, skoro duplo više od broja zaprimljenih mailova. Nakon preformuliranog pitanja, koliko je studenata počelo čitati dramu ruku podižu skoro svi, od 46 prisutnih.

Profesor potom pozornost usmjerava na analizu teksta predstave te komparaciju sa Teodosijevim i Domentijanovim Žitijem Svetog Save koje smo radili dvije sedmice ranije. Traži od nas da navedemo i pojasnimo po čemu je ova drama drugačija od žitija te šta bi mogao biti razlog njenog bojkota. Veoma brzo kao grupa dolazimo do zaključka da je Siniša Kovačević svoj dramski tekst začinio eksplicitnim jezikom i vulgarnim ponašanjem likova, dok sama radnja drame ipak nije pretrpjela prevelik broj promjena u odnosu na žitija.

Razgovor skreće na pitanje cezure i umjetničke slobode. Da li je eksplicitan jezik ništa drugo do forma kojom je tekstopisac želio približiti likove publici, istrgnuti ih iz statusa uzvišenosti koji dobivaju i spustiti na razinu grešnog puka? Da li su intervencije na žitija opravdane? Da li je trebalo cenzurirati predstavu prije izvedbe? Zašto je trebalo cenzurirati.

Kovačevićev tekst, nakon nepunih devedeset minuta, svima nam je manje više „lego“ baš kao i žitije i historijski tekstovi o Svetom Savi koje smo radili tri sedmice za redom. Za kraj sata profesor Veličković želi provjeriti da li je nešto više od „onog što se da nabubati napamet“ ostalo uz studente. Stoga odlučuje završiti čas pitanjem: Kada bi sada u učionicu došao neko i rekao nam da se u Sarajevu priprema predstava koja bi mogla vrijeđati naša nacionalna ili vjerska uvjerenja, da li bi izašli na ulice bojkotirati je bez prethodnog gledanja ili čitanja predloška. 43 ruke u kabinetu se podižu u zrak.

Profesor Veličković daje priliku studentima da promjene mišljenje, naglašava da je u pitanju glasina i da nitko od njih nije pročitao/pogledao predstavu na koju ih se zove da prosvjeduju. Situacija se ne mijenja.

U završnici časa, prof. Veličković pita studente koji su podigli ruku da li znaju na stranu čije ideologije su upravo stali. Studenti šute, ja još jednom provjeravam ime u bilježnici a zatim izgovaram na stranu Žarka Gavrilovića i Srpske Svetosavske stranke. Dobro kolega, i koga još? nastavlja profesor, gledam opet u svoju bilježnicu jer nisam siguran u istinitost tvrdnje koji imam zapisanu. Tihim glasom izgovaram Vojislava Šešelja. Apsolutni muk u kabinetu.

Vojislav Šešelj, lider Radikalne partije, pojačan sa jednim bivšim popom, Žarkom Gavrilovićem i njegovom Svetosavskom strankom, divljački su prekinuli moju predstavu i onemogućili njeno izvođenje – piše Žarko Laušević u svojoj knjizi „Godina prođe a dan nikad“. Oni kojima to nije dovoljno uvijek mogu pogledati snimke sa prosvjeda i uvoda predstave gdje je veoma lako moguće prepoznati Šešeljevu figuru. Za vrijeme suđenja u Hagu, Šešelj se podsmijavao Lauševiću, a napadi i uvrede na račun glumca koji je proživio tešku sudbinu su još uvijek aktualni.

Kako su se neke moje kolege koje govore da hrvatska i srpska književnost nije potrebna jer poslije fakulteta žele predavati muslimanima u Federaciji našli na istoj strani s idealima osnivača Srpske radikalne stranke? Vrlo lako. U isti koš ih je smjestila neupućenost, nekritičnost i neprovjeravanje informacija. Sam organizator Žarko Gavrilović priznaje da nije pregledao predstavu te da je sve što o njoj zna čuo od trećeg lica koje je kazalo da je u pitanju nešto neprimjereno. Slična stvar je i s mojim nekadašnjim kolegama/icama s fakulteta. Rijetko tko je od njih pročitao čitavu dramu, imali su samo znanje iz kratkih odlomaka. I nekolicina što je pročitalo dramu nije ulovila vremena da istraži detaljnije situaciju vezanu za predstavu. Čak i kad je profesor naglasio da je u pitanju samo glasina, njihove ruke su ostale u zraku kao potvrda slijepog vođenje za idealima koje do kraja očito i ne shvataju.

Eto, tko bi rekao, izgleda da domovini nekad više pomažemo kritičnošću, razmišljanjem, provjerom informacija koje su nam servirali drugi, nego slijepim srljanjem na prvu liniju fizičke obrane gdje smo ništa drugo nego vjerni robovi koji uzaludno ginu za ciljeve svojih ideološki trulih gospodara koji od naše patnje i nesreće imaju itekakvu materijalnu dobit. 


Fotografije: Mervana Džaferović

Tekst izvorno objavljen na: Omladinski magazin Karike


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.