Da prevarim san

Jos nisam spreman da zauvijek iscupam svoj korijen iz ove zemlje i presadim ga negdje u tudjinu. Ova zemlja me vuce sebi, svojoj planini, sumi, livadi kao sto me drzava tjera među tuđi narod, grad i jezik.

Dr Hauz / 11. Mart 2019

Porpilično kasno sam stigao kući. To poprilicno kasno je za sav normalan svijet pola 2 u noći, ali ja rjetko spavam prije pola 2 pa mi ovo nije nesto posebno kasno. Tako je to kad posao nosiš sa sobom kući. Radno vrijeme nema ni početak ni kraj. Otvaram limenku koja je nekim čudom zaostala u fridzu. Atmosferu u polu mračnoj sobu koju osvjetljava samo svjetlost monitora, upotpunjavaju zvukovi  radia. Mir narušavaja na trenutke lavez psa koji je primjetili nesto u nocnoj tami a ponekad škripa i tutnjava voza koji žuri ka sledećem odredištu. Samo ću da trepnem malo duže, da prevarim san.

A ja nisam baš nešto danas žurio kući iz „Dvije krigle“.  Inace „krigle“ ne upadaju baš u oko pa ih rijetko kad posjete gosti koji nisu iz tog kvarta. Uglavnom mjesto za okupljanje manjeg drustva koje trazi mirniju atmosferu a tu je uvijek neko od nekoliko redovnih gostiju takozvanog pokretnog inventara, koje ni vlastita žena na traži prvo kod kuće nego u „kriglama“. Podesi se takav trenutak da ne zatekosmo nijednog od njih kada smo stigli. Posto je vrijeme malo toplije, gazda je postavio nekoliko stolova na terasu sa koje se pruža pogled na ulicu. Sjeo sam za stol na sredini terase zajedno sa tri frenda. Naručili smo točeno pivo, po kojem su „krigle“ poznate. Kako gazda kaze „nije vidjelo sunca dok ga ne pocnem točiti“. I zaista nikad nije omanulo bavarsko pivo, hladno kao led, teško ko da moze više od tri gutljaja da popije odjednom.

Nas trojica poznajemo se od osnovne škole. Đole, Mire i Ja. Nekad smo se skupljali na igralištu, pored skole. Nije nam trebao telefon i chat da se dogovorimo. Znalo se, igralište je zborno mjesto kad god poželis. Nedostaje to vrijeme kada nam nisu trebali planovi, bar ne planovi duzi od sutra. Sve je to proletilo tako brzo kad pokusam da se vratim unazad kroz sjećanja, sve mi se to čini kao tren, kao da je juče bilo a u to juče su stale godine i godine. Tek poneko sjećanje se izdvoji kao slika u albumu. Nekim putem na kojem se isprepliću vrijeme, prostor i naše postojanje evo nas ovdje, nekad klinci na igralistu danas matorci koji na igraliste idu da gledaju svoje klince kako šutiraju loptu kao mi nekad. 

Vrijeme prolazi, godine se broje sve brže. Evo nas sada ovdje, vjerovatno na tački koju niko od nas nebi mogao da poveže sa nekom tačkom iz prošlog vremena. Bilo nas je vise nekad, bili smo ekipa, tako smo se zvali. Sad nam se tako zove grupni chat. U ovom gradu za sad nas je trojica. Tamo preko su vec dve godine Vaske, Nikša, Zera i Bleki. Uzdravljamo  i za frendove večeras. Zdravlja i srece treba i kod njih isto kao i kod nas ovdje.

Kontam spajao se kraj sa krajem, taman onoliko da sve sto je potrebno se zaklopi, nigdje ne fali ali nigdje i ne presipa. Ma zaboravio sam ja, spajalo se malo sutra. Za sad mora ovako, pa ćemo vidjeti. Jos nisam spreman da zauvijek isčupam svoj korijen iz ove zemlje i presadim ga negdje u tudjinu. Ova zemlja me vuce sebi, svojoj planini, sumi, livadi kao sto me drzava tjera medđu tuđi narod, grad i jezik. Teško je seoskom djetetu da se odrekne svoje bašče, domaceg grozdja i kiše niz oluk, taj bosanski sentiment sto se taloži u venama od rođenja, ušao je u dušu.

Čim ovo proljećno sunce zadje, vrati se zimska hladnoća. Ušli smu unutra i smjestili se pored šanka. Gazda je glancao svoje voljene krigle, i ubacivao se u razgovor na prekide da bi dodao jos nesto na nase price i viceve. Nije navikao na naš humor, mnogo se smijao. Mozda misli da se neko od nas zove Mujo i Haso ali dobro.  Voz sa obližnje stanice je zatrubio i dao znak da je prošla ponoć. Sa dosta skripe otisnuo se u noć, sa tek pokojim osvjetljenim kupeom. Vrijeme da se krene kući  jer je fajront u „kriglama“ ponoć. Laganim korakom, što sam mogao sporije, putovao sam kroz noc i prazne ulice, osvjetljene tek na ponekom cosku. Godi mi ovaj hladan noćni vazduh i tišina.

Stepenica po stepenica, treci sprat. Tu sam, otvaram vrata tiho. Komšije imaju bas osjetljiv sluh u ovo doba noći. Sutra je ponedeljak, rano se ustaje zbog arbiet-a. Imam poruku na skajpu, pisao mi je sin. Čujemo se sutra posle podne. Važi sine. Mama pita jel dolaziš u Bosnu bar za vikend. Dolazim sine. Idemo do kuhinje, vraćam se u sobu i palim radio. Gledam ženinu sliku sa lijeve strane na stolu, cesto je uzmem u ruke. Nedostaje mi u ovim noćima kao i onda kad smo počeli da se zabavljamo a ona baš posle mjesec dana ode kod rodbine u Srbiju na dve sedmice. Ma ista sam zaljubljena blesovina bio i ostao, rekoh sebi u mislima, nisamijah se sam sebi. Komšijski pas laje na terasi, tutnjava voza u daljini, samo cu da trepnem malo duže, da prevarim san. 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.