Budim se neodmorna i u mini panici, kao stalno u posljednje vrijeme. Prva stvar koju radim, a mrzim što je tako, je da palim laptop. Provjeravam mail. Nitko nije odgovorio na milijun mailova koje sam poslala, tražeći posao ili kako bih rekla ''bilo kakav oblik suradnje''. Zvuči poprilično očajno, znam. Ali ne krijem svoj očaj, dezorijentiranost, zbunjenost i strah. Posljednjih sam šest godina provela u većem gradu, s povremenim putovanjima i stipendijama u još manje ili veće gradove. Ali ovaj put je drugačije. Budućnost ostanka u malome mjestu u kojemu se nisam mogla zamisliti niti sa trinaest, a kamoli s dvadeset i pet, sve je bliža.
Nisam jedna od onih što bahato žele ostati živjeti u velikom gradu po svaku cijenu. Daleko od toga. Veliki me gradovi znaju izbezumiti ljudskom patnjom koja je očita na svakom koraku, i povremenom dehumanizacijom. Iako zvuči kao klišej istina je. Npr. Madrid je prekrasan, ali pored prekrasnih parkova, muzeja, restorana i kafana, ostaju u sjećanju i slike imigranata, sitnih lopova, ekshibicionista (jednoga doduše, a bio je ujedno i imigrant), sirotinje koja čeka na red u javnoj kuhinji, prostitutki koje su na svakom uglu već od ranog poslijepodneva. Dajem samo slikoviti prikaz, da se vidi da nisam od onih koji velike gradove promatraju ružičastim naočalama. No, navikne se čovjek i na muzeje, razmaze ga Dalí i Picasso, koji usput rečeno, ima besplatan ulaz za sve građane od sedam navečer. A kod nas...Eh, kod nas. E sad bi ovdje mogao doći roman o tome kako je kod nas, ali drugi put o tome.
U Zagrebu u kojem sam studirala ne volim javni prijevoz, ne volim skupe životne troškove. Ali postoji neko dostojanstvo življenja. Postoje dobre plaće za one koji nađu dobar posao. Postoje šanse da posao ne moraš tražiti preko veze. Postoje šanse da nećeš raditi za ljude gluplje od sebe. A kod nas, dosad nemam argumenata za tvrditi isto. Prvo iskustvo ''intervjua za posao'', pod debelim, duplo boldanim, navodnicima prošlo je tako da sam nakon razgovora umjesto na posao pozvana na kavu na kojom bismo razmijenili svoja znanja stranih jezika za mutual benefit/pleasure. Umjesto koristi i zadovoljstva ovaj me poziv natjerao na povraćanje. Dakle, tako to ide. Ako imaš 25, pristojno se urediš i ponašaš na razgovoru za posao, nastojeći biti profesionalna, nisi ništa više od klinke kojoj se može upucavati pod krinkom poslovne ponude. Možda ovo i nije bilo upucavanje, ali mi je intuicija rekla da s dotičnim neće biti nikakve buduće suradnje.
Razmišljam o putovanjima, o radu negdje vani. Nemam kinte skoro ni za kavu, a kamoli za put u Francusku u kojem dulje vrijeme razmišljam. I nije da nemam te kinte jer sam lijena, nego zato što je posao gotovo nemoguće naći na vlastitu inicijativu. Ne želim s 25 pitati roditelje novac. Ne želim ni pogledati broj mailova koje sam dosad poslala tražeći bilo što. Dobila sam jedan jedini odgovor. Da će se javiti ako bude potrebe. A svi znamo da je potrebe u ovoj zemlji više nego možemo i zamisliti. Nastojim biti optimistična, slušati ove oko sebe ''Ti samo završi faks, bit će nešto...'' I sve manje im vjerujem. I sve manje vjerujem sebi, a to je najgore.
Očito je vrijeme za spakovati snove u crnu vreću za smeće, i napokon postati praktična. Raditi šta god, bilo gdje, raditi, zaraditi, platiti račune pa opet ispočetka. Šta ću ja u Francuskoj, u Španjolskoj, bilo gdje, ma kakva putovanja, šta ti je. Kakva umjetnost, kakva književnost, hahaha. Ti si iz BiH. Stoj gdje jesi. Ionako nigdje nije ljepše. Vidi naše ljude, vidi naše zemlje.
Druga je opcija spakovati ono malo stvari i hrabrosti i preostalih snova i pravac u nepoznato. Al nije život Kerouacov On the Road. Život je komšiluk, život su društvene obaveze, život je dužnost. Tri točke, tri uskličnika. Stop.
