Fantazmagorija zvana multietničko Sarajevo je najveća prevara na ovim prostorima ikada, a bilo ih je....
Kao i većina Sarajlija, dugo vremena sam učestvovao u održavanju fantazmagorije multietničkog Sarajeva, da živim u zabludi, kazalo mi se samo, relativno kasno.
Naime, na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu smo prije nekih desetak godina gledali video uradak studenata sa magistarskih studija o istaknutim ličnostima iz Bosne i Hercegovine, a u svrhu potencijalne marketinške kampanje za Bosnu i Hercegovinu. U uradku su se studenti sa magistarskih studija usudili da uvrste i Ivu Andrića, Emira Kusturicu, Abdulaha Sidrana, Mirka Halilovića i mnoge druge istaknute ličnosti rođene na prostoru mile nam Bosne i Hercegovine.
Na moje zaprepaštenje nastade velika buka, nekarakteristična za dječake u kariranim košuljima i djevojčice previše uživljene u uloge budućih bankarskih službenica, po prvi put čujem studente da se bune povodom nečega, nije im smetalo ništa dok su učili o nevidljivoj ruci koja kontrolira tržište, nije im smetalo kada su dječaci i djevojčice iz begovskih porodica naprasno dolazili sa upisanim ocjenama u index, smetali su im, pogađate, Ivo, Emir i Mirko, a Abdulah je kažu dobar, nema veze što je bio u stranci koju je popularno pljuvati, on je ipak uradio velike stvari za bh. kinematografiju i umjetnost uopće.
Zaprepašten njihovom reakcijom posmatrao sam ih, želivši da osmotrim koliko njih je uzbuđeno studentskom vježbom koju smo pogledali, shvatio sam da se radi o svim studentima u amfiteatru, osim jednog, mog prijatelja rodom iz Srebrenice, prijatelja koji je izgubio oca 1995. godine u najvećem zločinu rata koji je za nama.
Drznuh se i iskazah drugačije mišljenje, mišljenje o Ivi Andriću kao najvećem piscu sa ovih prostora ikada, mišljenje o Emiru Kusturici kao najvećem redatelju sa ovih prostora ikada, čovjeku koji je zabilježio u svom djelu čitavu jednu epohu grada u koji se svi mi navodno kunemo, pokušah da spomenem i Novi primitivizam kao ultimativni produkt Sarajeva, ne dadoše mi. Kažu zna se šta je Ivo pričao o nama, pitam o kojim nama, oni šute.
U to vrijeme sam redovno konzumirao narkotike, na trenutak sam pomislio da tripujem, ali komentar da se sa mnom nema šta raspravljat i da sam „srb“ iza mene me povrati u realnost (iako nisam „srb“, ali mi otac ima sumnjivo ime za multietničko Sarajevo), profesor koji je isto tako, valjda „srb“, šuti i pokušava da ne zauzima stav, valja biti oprezan, nikad ne znaš, posao je u pitanju, a vremena teška.
Prijatelj rodom iz Srebrenice se konačno izjasni po pitanjima o kojima smo raspravljali, podržao je moje teze o Andriću kao najvećem piscu, Kusturici kao velikom redatelju, ali on dodade da je Andrićev rad uglavnom i historijski utemeljen. Količina negodovanja bila je enormna, takvom negodovanju nisam nikada prisustvovao, čak ni kada je Čomor ulazio u igru, uz komentare da treba da se stidi Srebrenice i svake majčine suze.
Sve ovo je moglo da preraste u fizički sukob, ali jedini pribrani „srb“ u prostoriji je spustio loptu, iskoristio autoritet koji ga po funkciji profesora sljeduje i nastavio predavanje. Po završetku predavanja rekao je meni i mom prijatelju da ostanemo da nam nešto kaže, tom prilikom nas je upozorio da ne ulazimo u rasprave „o pitanjima koja mogu nekoga uvrijediti“, ja sam ga otjerao tamo gdje je već jednom bio, a prijatelj je mudro šutio.
Nakon ovog, ne tako ugodnog iznenađenja, utjehu sam odlučio da potražim među svojim prijateljima, „urbanim“ dječacima koji će mi potvrditi moje uvjerenje da se samo radi o papcima sa fakulteta koji nisam želio da upišem, ali od nečega se mora živjeti kažu ukućani. Na moje zaprepaštenje naiđoh na stav jednak stavu kolega sa fakulteta, Ivo je kaže meni moj brat genocidni pisac, Kusta je šupak, a Abdulah je naš. Drugi mi reče da puno srbujem, a treći nam je psovao svima sve, istaknuvši želju da što prije zapalimo to što smo naumili.
Uznemiren, ali ne i dovoljno uznemiren da odbijem paljenje, zapalih sa svojim dojučerašnjim istomišljenicima, iz svoje srednjoklasno ušuškanih džepova izvadih 6 maraka, pojedoh dvije pljeskavice sa puno čilija i zaputih se kući.
Tu noć sam gledao na „svoj“ grad i odrekao ga se, odrekao sam se predstave koja mi se nametala od malih nogu, predstave u kojoj je taj grad mjesto za svakog čovjeka, grad u kojem žive ljudi svih etnija, ali su prije svega Sarajlije, ja sam tu noć, Mustafe mi Busuladžića, prestao biti Sarajlija, a Sarajevo je postalo samo skup slova na ličnoj karti, eventualno sinonim za mržnju, a za vrijeme mog kratkog života još ne sretoh nekoga iz porodice Levenfeld, kamo li nekog Maksa, pitam se da li bi i on danas bio „srb“ i šta bi mislio o studentima, Ivi i meni?
