Nije sasvim jasna razlika između „proroštva“ i „otkrovenja“. Mnogi smatraju da se jedna na drugu nadovezuju, jer dok su proroci slušali Božje objave, autori, ili posjednici otkrovenja imaju viđenje.
Četiri jahača apokalipse su mitske figure i pominju se u Bibliji. Svako vrijeme, svaki narod ima svoje jahače.
U Bosni i Hercegovini, postoje jahači i jahani, postoje i bijeli, i crveni, i crni, i zeleni jahači, kao i jahani. Samo što jahani postoji u više boja, ima i tirkiznih, i ljubičastih, i plavih.
Prvi jahač apokalipse kroz predjele Bosne zamajava sve u bijelo, asocira na zavist, zavođenje, pokreće smutnju i slutnju. Prvi jahač apokalipse dodaje aromu u džepove pojedinaca, ne bojeći se inspekcije. Izbjeći tužiočevo progonstvo je cilj koji treba postići kako bi se trijumfovalo na bijelom platnu. Pogledajte tu snagu, u ruci mu lȗk, na glavi bijeli vijenac, u katastru dvije tri vile, u papirima najnoviji automobili. Čuvajte se ruke koja želi da pokori čovječanstvo bosansko. Antikrist treći je stigao (gori od predhodne dvojice, Napoleona i Hitlera, prema Nostradamusu). Treći antikrist nema ime, nema ukus, nema miris, lebdi u zraku, ponire u duše ljudske, stvara razdor i razvrat, uništava moralne vrijednosti, stavljajući nemoćnog čovjeka u bezizlaznu situaciju, a dajući snagu uništiteljima svega što je dobro, ili bi trebalo biti.
Drugi jahač je napustio Bosnu, ponijevši barele krvi sa sobom na Bliski Istok, tačnije u Siriju. Babul Amr ovaj put nije mogao zaustaviti invaziju viših ciljeva, političkih, kompromitovanih, na nagovor onih izvana. Sav svijet se skupio u jednoj crvenoj tački u Siriji, sav svijet je uspio stati u tu tačku, u nevine poglede žrtava, u infantilne uzdisaje djece, u nježne duše žena. Zatvorite oči, uznemirujući sadržaj kruži satelitima, zatvorite oči, jer će te slike uči u vašu dušu, razorit će vas, pa ćete se, nedaj Bože suosjećati, sa žrtvama - svijet. Ne treba obraćati pažnju na Siriju. Treba hrabro uzjahati Drugog jahača, pomoći mu da isprazni te barele krvi koj nosi vijekovima, jer kada završi sa Sirijom, treba preći na Maroko, Nigeriju, Niger, Obalu Slonovače. A Palestinu da i ne pominjemo. U njoj se se izlegli mali jahači, crveni, koji se svaki dan sve više gnijezde i koji Svijetu ne daju pristupa, čak ni u osudi. Podigni mač strahote, sij strah i bratoubilačku mržnju, neka se Svijet sladi tvojim moćima. Jer ti si postao sistem, uređen sistem koji se prenosi sa generacije na generaciju, sistem moćnih i onih koji upravljaju svijetom. Zavio si bio i Bosnu u crveno, tekle su rijeke krvi, u kojima se ogledao mač tvoj, Drugi jahaču apokalipse, riječi su pjesme koja ga prati dok Svijet nijemo posmatra šta radi.
Treći jahač apokalipse se ugnijezdio u Bosni i Hercegovini. On dolazi da pokupi zasluge i ordenje poslije pohoda Drugogo jahača, ostavljajući bolest i glad, neimaštinu i tranziciju koja ne vodi nikamo, osim u nigdje. On nagovara političare da usvoje akcize, da tjera mlade van BiH, jer su se u veoma teškim uslovima ljudi uspjeli održati, ne umiru od gladi, a to je ono što je potrebno. Zašto da osiromašeni kućni budžeti nemaju isto novca, a manje naimirnica, a skuplje potrepštine. Zašto? Ako ne bude tako, Treći jahač neće ispuniti svoju misiju, a već je 23. godina u Bosni i Hercegovini. Nipošto dopustiti da djeca sa poteškoćama u razvoju imaju adekvatno obrazovanje jer bi im to osiguralo minimum normalnog života – postulat je jahačev. A Treći jahač se najviše boji haških osuđenika koji su završili sa izdržavanjem kazne. Samo da se ne vrate kući, jer umjesto logora počet će otvarati fabrike, pa neće biti gladnih – tako barem tvrde. Lakše je podići logor iz pepela nego fabriku, razmišlja Treći jahač. Samo da ga ne vidi koji osuđenik, kako se uvukao u sve političke sisteme, privatizujući sve što je državno, ne ostavljajući narodu ništa. 23. godine Treći jahač zavija narod u crno i uzdiže se na krilima pjesme: "jednu hrpu pšenice za groš, tri hrpe ječma za groš, a ulja i vina neće biti"
Četvrti jahač – Smrt, ujedno i spas od predhodna tri jahača, a i bojazan od onoga što donose njegovi podanici i pratioci. Had je njegov vjerni sluga koji uništava sve ratom, glađu, bolešću, divljim zvijerima. Jer džungla na bosanskom asfaltu je toliko gusta da je nemoguće izaći iz nje, čak je gušća od džungle W. R. Burnetta. Danas treba ići u zemlje regiona i pjevati mirnodopske pjesme, ili zabraniti Bajagi da gostuje u Hrvastkoj. Možda na taj način izbjegnemo smrt, možda nas zaobiđe Četvrti jahač. A možda se sa ovim jahačem treba boriti jednostavno smrću, pa uzeti mačku i nabit je na ogradu neke džamije ili crkve. Ili se jednostavno izolovati i oko sebe podići zid ili branu, pa nedopustiti nikome da tačno u podne označi multikulturalnost Sarajeva.
Spremni smo na apokalipsu. Ništa nam više ne može zamesti trag koji smo utkali u napaćene pore ove zemlje.
Ali, preživjet ćemo apokalipsu. Valjda.
Imam apokaliptične vizije o boljem sutra, o boljem nakon kraja. Jer eshatološka očekivanja nisu mi iznevjerena. U Bosni ima ljudi koji vjeruju da će lociranjem istine na prostor historije kao polja Božijeg djelovanja mijenjati historijsku svijest naroda ove države i time će svoje različite istine (o prošlosti i vizije budućnosti) iz oblasti misaonog prenijeti u oblast zajedničkog aktivizma. Drugačije rečeno, shvatit će da svi imaju isti problem, da im je cilj veoma sličan i da će samo zajedničkim djelovanjem uspjeti da se odbrane od nasrtaja predapokaliptičnih pojava prije tog kataklizmičkog kraja sveta.
Noću je opet, najteže. Kada se tijela opuste, misli navru u glavu. Pumpaju kao kada krv pumpa u mozak. Razmišljamo. Jesmo li mi sa nekog drugog kraja planete, jesmo li sa Dnjepra, Volge...ovo nam se sve samo čini.
Preživjet ćemo ovu apokalipsu. Nadati se, jer kao što u Dnevniku o Čarnojeviću kaže Miloš Crnjanski:
Ja vidim da će doći jedno bolje stoleće. Ono uvek dolazi.
Vjerujem da će i za Filipa Andronika doći neko bolje stoljeće...
