Prokleta smo zemlja.
Možda nas je proklela ljepota nestvarnih krajolika. Zemlja gdje sniježni planinski vrhovi bacaju pogled na onaj djelić mora što se ljubi s nebom.
Prokleta smo zemlja. Možda zbog nestvarne ljepote divljih rijeka što čežnjom žure ka moru. Možda zbog neba koje nigdje nije tako blizu zemlji kao ono u ljetnim noćima nad Mostarom.
Možda zbog Vrbasa koji priča sanjive priče podno tvrđave Kastel.
Možda zbog Miljacke koja čuva uspomene na ono Sarajevo moga djetinjstva.
Što nas je to tako proklelo da nikad mira niti sreće nije bilo na ovim prostorima?
Samo su potoci krvi bojili modre rijeke i odnosili tijela nečije djece obučene u uniforme pripadnosti.
I u ratu i u miru.
Danas se iz zemlje sunca, mora i neba vade kosti jednog mladića. Ubijenog dječaka s osmjehom rocka.
Klinac iz geta, David Dragičević i njegove kosti postaju simbol smrti ove zemlje.
Kako li je voljeti jednu zemlju a mrziti tu državu znaju oni koji su otišli iz nje. Voliš a odlaziš. Jer znaš da nema dalje. Nema goreg prokletstva od tog sukoba emocija.
Roditelji ubijenog Davida Dragičevića ne žele da ni kosti njihovog sina počivaju u Bosni.
Koliku samo jezu osjetiš ulazeći u njihov očaj.
I kosti će mrtve izbacivati iz sebe ova zemlja. Da noge dželata ne gaze po njima.
Gaze nas žive, gaze nas dok polumrtvi, gladni, bauljamo po ovoj zemlji bez države koju su vođe nacionalnih stada pretvorile u privatno vlasništvo. Ubijaju našu djecu, bez krivaca, suđenja, odgovornosti.
Koliko moraš biti ogorčen i slomljen da izvadiš kosti vlastitog djeteta i pokopaš ih iznova. U zapadnoj zemlji. U stranoj zemlji.
Da mirno spava.
Da proživiš još jednom rasipanje zemlje po kovčegu svog djeteta.
Dok političari spekuliraju što se krije iza slučaja Dragičević naša se djeca iseljavaju u neke manje lijepe, ali sretne zemlje.
Neki sa koferima u rukama.
Neki u mrtvačkim kovčezima.....
