U svakodnevnoj šetnji gradom ili dok obavljate poslove ne možete proći ni kroz jedan manji ili veći grad u Bosni, a da ne čujete na ulici pitanje : „Imaš dva'est feninga?“. Mnogi se ne osvrću, mnogi posežu u džepove da vide da li imaju šta udijeliti nekom sirotom prosjaku, a neki jednostavno kažu da ni sami nemaju dovoljno za hljeba. U svakom slučaju tih dva'est feninga postaju sinonim za sliku svakodnevnog siromaštva u našem gradu i našoj zemlji.
Ne želim pisati o tome da li je prosjačenje kriminalna radnja i da li se sankcioniše kako treba, sada se neću baviti time, ali po mojim ličnim saznanjima zaista su te slike ponekad lažne i ti isti prosjaci ponekad zaista imaju više novca od slučajnih prolaznika, ali igranje sa ljudskom savjesću je oduvijek bilo lak način zarade.
Ono što je stvarno zabrinjavajuće je da postajemo zemlja gdje je sve više onih nevidljivih prosjaka, koje nećete sresti na ulici. Oni su skriveni u svojim domovima gdje im dostojanstvo i stid ne dozvoljavaju da pokažu koliko ustvari nemaju. To su penzioneri, nezaposlene domaćice, ljudi koji su izgubili nekog ili nešto, ljudi kojima je životni standard nametnuo siromaštvo jer su primanja sve manja, a namirnice sve skuplje. Jednostavno, život u Bosni je poskupio, ovdje ljudi više ne žive, već preživljavaju. Oni koji bi o tome najviše trebali voditi računa, političari koji vode ovu zemlju ili bolje rečeno upropaštavaju je svakodnevno, oni tek nemaju ni najmanje suosjećanja za svoje građane.
Kad sam već spomenula suosjećanje,moram istaći da nije samo do političara, koji su do krajnje granici sebični i besćutni, već je i do običnih ljudi, građana. Suosjećanje, empatija, osjećaj za milosrdnost – sve se to izgubilo u današnjem društvu. Bosanci i Hercegovci koji su poznati kao velikodušni, gostoljubivi i dobri ljudi sve više pod uticajem Zapada, tehnologija, ali i tretmanom njihovih političara su postali drugačiji (čast izuzecima), ali u suštini smo postali zatvoreni, sebični, bezosjećanji. Postoji sve manje mogućnosti da vidimo one nevidljive u našem društvu kojima treba naša pomoć. Kada pročitamo apel za pomoć možda ćemo proslijediti link ili objaviti apel na fejsbuku, ali većina nas neće pozvati broj ili poslati novac ili nešto drugo kao pomoć onima kojima najviše treba. Često ćete čuti komentare, ah šta ćeš, nemam ni ja...Oduvijek je bila istinita ona narodna : „Sit se gladnog ne razumije“
Koliko je gladnih ljudi danas? Koliko je onih koji svaki dan sastavljaju feninge i razmišljaju je li dovoljno do kraja mjeseca? Određene institucije možda vode brigu o brojevima koji su im mjerljivi, ali stvarne cifre nikad neće biti poznate. Država svaki dan nameće nove troškove, nove namete, nove cijene – država je mjerljivo najgladnija u ovom trenutku, ona je uvijek gladna i tu glad ne može zadovoljiti ni kada nemilice uzima iz gladnih usta svojih građana.
Ostaje nam samo mogućnost kad nas već država izgladnjuje da mi sami ne izgladnjujemo jedni druge, da pomognemo ako možemo i koliko možemo. Osvrnite se oko sebe, pogledajte oko sebe, poslušajte nekoga kome zaista treba pomoć jer oni to neće tražiti otvoreno na ulici. Oni će čekati da neko čuje za njihovu neimaštinu i glad i oni će se nadati se da će neko imati sluha i osjećaja da im pomogne.
