<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako sam dočekala 2018-u

08. januar 2018, 12:00

31.12.2017.

18:00

Ove godine odlučila sam da ćemo u Novu Austin i ja ući uz zvuke Sandre Afrike, Cica-Mica benda i ostalih u jednom našem lokalu. Zašto? Kao kaznu njemu za stereotipiziranje istočnih Evropljana. Odlučila sam da mu pružim autentično iskustvo koje će ga naučiti da jednom za svagda prestane da ismijava moju kulturu i moje porijeklo.

Dok stavljam šljokice i tražim najviše štikle koje sam mogla kupiti, Austin nevoljko bira košulju i kiselo mi se smiješi, znajući da je zaslužio. Osveta je slatka.

20:00

Ulazimo u zadimljeni lokal, a Austinu se već na licu vidi panika. Po izrazu lica shvatam da računa koliko će ga koštati hemijsko čišćenje kaputa. Ogleda se oko sebe, tražeći sapatnike. Balkanerosi su već u svom fazonu, dovikuju se preko stolova i gledaju ko je šta naručio. Veselim se što poslije svega ovoga neće smjeti ni spomenuti balkanska plemena niti me pitati imamo li struje. Pronalazimo stolić u ćošku i smještamo se. Austin s tugom gleda u kaput.

21:00

Atmosfera se već zagrijava. Lagano pijuckam svoje vino, a Austin je već na trećem Jack Danielsu. Računam da mu je lakše da podnosi sve ovo uz malo alkohola. Ljudi su već na podijumu i horski pjevaju, uz ruke podignute u zrak. Zvukovi starih albuma Ace Lukasa ispunjavaju prostor. Austin se i dalje zbunjeno ogleda oko sebe. Pita me šta znači „oo da lee see to tee“. 

22:00

Prostor je svojski ispunjen adrenalinom i alkoholiziranim tijelima koja se njišu uz zvuke domovine. Čuje se i pucanje poneke čaše. Odlazim do toaleta, da malo dođem sebi od vrućine i dima. Austin je na petom Jacku. Dobro se drži.

22:30

Vraćam se iz toaleta, odmjeravam atmosferu. Ljudi su se oslobodili, djevojke skinule sakoiće i pulovere i đuskaju u kratkim haljinicama, a momci jedan drugome dovikuju „Kad sam poš'o Cveto“ uz izražene popratne grimase.

Vidim Austina u kolu i nije mi dobro. Već nam zamišljam djecu u folklornoj sekciji kako plešu uz Užičko. Stresam se na pomisao i vraćam se svom piću. Kaput je na podu.

23:00

Sjedim sama u ćošku, tražim još jednu flašu bijelog. Naručujem i Jack za Austina, za svaki slučaj. Momak lijevo od bine u zanosu razbija flašu od glavu. Austin razdrljio košulju, vidim kako ga odmjeravaju, raspituju se odakle je tako maljav. Naginjem flašu koju je konobar donio.

23:30

Austin se pobratimio s nekim momcima iz Brčkog. Dovodi ih za sto, kaže da će okrenuti jagnje sljedeće sedmice. Nudim mu Jack. Odmahuje glavom i pokazuje na čokanjčić rakije što je donio odnekud. Jack ispijam sama.

23:45

Izbija svađa oko toga koliko je Cile zaradio na zadnjoj seriji koncerata Bijelog Dugmeta u SAD-u. Austin je na strani onih što kažu da mu može biti za cijelu godinu da ništa ne radi. Ne čini mi se logično, vadim kalkulator, potežem troškove koje Cile mora da plati. Onda mi pada na pamet: „Šta će meni ovo kojeg vraga??“ Postaje ozbiljno, potežu se i noževi. Vučem Austina prema najbližem izlazu.

23:50

Došla policija, sve nas rastjerala. Austin se pred vratima bio spreman potući da će od profita Cile iškolovati djecu. Vučem ga prema autu. Dovikuje Brčacima „sRetna Nova, yebem ti starouuuuu“.

00:00

Konačno sam ušla u auto, pokušavam se otrijezniti da mogu da vozim. Neću više nikada tjerati inat. Sljedeću Novu dočekujemo kod kuće, u domaćoj atmosferi, sa filmom i sokom od narandže. Austin je na suvozačkom sjedištu, sav blažen. Zaboravio je kaput.

Sretna Nova!