Dok je engleska industrijska i financijska politika nakon 1873. godine poticala zaostajanje u razvoju industrijske tehnologije, njemačka je politika poticala sasvim suprotan smjer. Sukobljavanje između Njemačke i Engleske primarno je uzrokovao razvoj njemačkoga gospodarstva. Pre svega njemačka moderna brodarske industrija postala je prijetnjom desetljećima dugoj engleskoj prevlasti na moru.Sve dok Njemačka nije posjedovala vlastitu modernu trgovačku flotu i mornaricu koja će tu flotu štititi nije bila gospodarom vlastite ekonomije. Posebno zbog podatka da je početkom 20. vijeka čak 70% ukupne njemačke trgovine obavljano prekomorskim putevima. Istovremeno događa se snažan razvoj na polju njemačke industrije čelika i mašinstva, dalje povezan sa izgradnjom moderne trgovačke flote. Potrebno je posebno naglasiti kako tadašnja Njemačka ubire rezultate tridesetogodišnjeg intenzivnog ulaganja u razvoj obrazovanja i nauke. Obrazovanje se, dalje, direktno manifestovalo u vidu snažnog industrijskog i tehnološkog razvoja zemlje, te izvozno orjentisane privrede. U početku Velika Britanija nije prihvatala da bi Njemačka mogla izgraditi modernu flotu u vlastitim brodogradilištima, posebno ne u tako kratkom vremenu. Međutim, pragmatični Britanci shvataju da su u Njemačkoj dobili glavnog konkurenta na polju međunarodne pomorske trgovine, kojom su do tada neprikosnoveno vladali, i ovde nalazimo prvi izvor Prvog svjetskog rata.
Drugi izvor ovog globalnog rata treba tražiti u njemačkom transkontinentalnom željezničkom projektu. Pored već pomenutog konkurentnog razvoja pomorske flote, Njemačka je uspostavljanjem kontrole nad kontinentalnim tranzitnim pravcima stvorila pretpostavke za potpunu eliminaciju britanske trgovinske dominacije. Naime, 1889. godine jedna grupa njemačkih industrijalaca i bankara, na čelu sa Njemačkom bankom (Deutsche Bank), dobila je koncesiju od osmanlijskih vlasti za gradnju željeznice kroz Anadoliju, od glavnoga grada Istambula. Taj je ugovor proširen deset godina kasnije, 1899. godine , kada su otomanske vlasti dale toj njemačkoj skupini odobrenje za sljedeću fazu projekta poznatog pod imenom Projekat za izgradnju željeznice Berlin - Bagdad. Početkom 20. vijeka odnosi između Njemačke i Turske bitno su dobili na važnosti, posebno zbog potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda. Željeznica Berlin-Bagdad trebala je postati okosnicom njemačke privredne strategije, a pozadini se nalazila namjera eksploatisanja otomanskog naftnog bogatstva. Britanija se usprotivila tome projektu pripremama za rat sa ciljem razbijanja Osmanlijskog Carstva na više manjih država čija će naftna bogatstva naći se u britanskim rukama.
Kao što ćemo nadalje vidjeti, po prvi put nafta se pojavila kao značajan faktor u geopolitičkom planiranju rata. Još krajem 19. vijeka bilo je poznata vrijednost nafte kao pogonskog goriva, kao i geografski prostori na kojima postoji najveća koncentracija naftnih izvora. Treba napomenuti kako je u to vrijeme većina poznatih naftnih izvora bila pod kontrolom Otomanskog carstva. Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada shvatili stratešku važnost novoga goriva. Britanski je problem bio u tome što ta zemlja nije imala vlastite nafte tako da je bila prinuđena na bitan spoljnopolitički zaokret. Desetljećima je britanska saveznička strategija ravnoteže moći u Evropi bila građena na podupiranju Osmanlijskog turskog Carstva, kao dijela onoga što su britanski stratezi zvali „Velikom igrom“ - sprečavanja razvoja Rusije u jaku i industrijaliziranu zemlju. Iste godine (1905.) Rusija je pretrpila strašan poraz u ratu sa Japanom, gdje su Britanci potpomagali japanske snage. Međutim, neposredno potom Britanija čini jedan od „karakterističnih“ diplomatskih preobrata. Decenijama prije toga Otomansko carstvo bilo je britanski saveznik protiv Rusije, gdje je britanski interes ogledao se u sprečavanju ruskog industrijskog razvoja i iskorištavanja te zemlje kao glavne „žitnice“, gdje su enormno zarađivali preprodajom ruskih žitarica. Međutim, još od 1891. godine, Rusija je otpočela ambiciozan program industrijalizacije zemlje donošenjem strogih zaštitnih carina i programa za izgradnju željezničke infrastrukture[1]. Na prvom mjestu ističe se Transibirski željeznički projekat (najambiciozniji željeznički projekat na svijetu), sa prugom dugom 8.600 kilometara, koja je promijenila ukupnu rusku privredu. Potom treba istaći zasluge naučnika Dimitrija Mendeljejeva, utemeljitelja ruske agrohemije, za razvoj tadašnje Rusije. Međutim, najvažniji faktor promjene britanske politike prema Rusiji zasigurno je prethodno približavanje Rusije tadašnjoj Njemačkoj, a primarno kroz njemačku pomoć u industrijalizaciji i tehnološkom razvoju. Počevši od 1907. godine, pa do aprila 1914. godine Britanija je od Rusije načinila pouzdanog strateškog partnera. Sa druge strane pripremala se za razbijanje bivšeg saveznika – Otomanskog carstva. Istovremeno, Velika Britanija vodi intenzivne pregovore sa Francuskom, koju animira kao saveznika za budući rat sa Njemačkom. Nakon široke tajne diplomatije između Britanije, Francuske i Rusije, već u aprilu 1914. godine Trojna Antanta u potpunosti je uspostavljena i spremna za rat širokih razmjera protiv Njemačke, Austrougarske i Otomanskog carstva. Samo je trebalo sačekati formalni povod.
U traženju odgovora na pitanje o formalnom povodu Prvog svjetskog rata možda je najbolje citirati Lafana (R.G.D. Laffan), tadašnjeg britanskog starijeg vojnog savjetnika pri srpskoj vojsci: “Ako se projekat Berlin - Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlasti... Rusija će time biti odsječena od svojih zapadnih prijatelja, Velike Britanije i Francuske. Njemačkoj i turskoj vojsci biće na dometu naši interesi u Egiptu, a iz Perzijskog će zaliva biti ugroženo naše indijsko carstvo. Luka Aleksandrija (Alexandretta) i kontrola u Dardanelima ubrzo će Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu.”. Lafan je ciljao na britansku strategiju sabotiranja pruge Berlin - Bagdad, dalje navodeći: “Samo jednim pogledom na kartu svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko Carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprečava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istambula i Soluna i drži vrata za Istok...Srbija je uistinu bila prva linija odbrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sistem Berlin - Bagdad, naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok.”.[2] Nakon što je Britanija učvrstila svoju novu strategiju okruživanja Njemačke i njezinih saveznica, strategiju Trojne Antante, u “mekom trbuhu” Središnje Evrope[3], na Balkanu, potaknut je niz regionalnih kriza i ratova. U Prvom balkanskom ratu iz 1912. godine, Srbija, Bugarska i Grčka, uz tajnu pomoć i podstrekavanje Engleske, objavile su rat osmanlijskoj Turskoj. Kao rezultat toga rata, Turska je ostala bez većine svojih posjeda na području Evrope. 1913. godine uslijedio je Drugi balkanski rat, koji se vodio oko ratnoga plijena iz Prvog balkanskog rata, u koji je ušla i Rumunija da pomogne slomiti Bugarsku. Pripremao se teren za veliki britanski rat u Evropi. Dana 28. jula 1914. godine Gavrilo Princip[4] u Sarajevu ubio je nadvojvodu Franca Ferdinanda (Franz Ferdinand), nasljednika austrijskog prijestola, što je izazvalo predvidivo tragičan niz događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata (Velikog rata).
Kako je iz prednjeg vidljivo Engleska je štiteći vlastite hegemonističke interese proizvela najkrvaviji i najrazorniji rat u dotadađnjoj istoriji. Prema službenim podacima broj poginulih u ratu ili umrlih od posljedica rata bio je između 16 i 20 miliona ljudi, od kojih su velika većina bili civili. Samo je englesko carstvo pretrpjelo više od 500.000 mrtvih i skoro 2.500.000 ranjenih u tom četverogodišnjem ratu. Međutim rijetko se govori o činjenici da strateški i geopolitički ciljevi Engleske, dobrano prije 1914. godine, nisu bili samo slomiti njezina najvećega industrijskog suparnika, Njemačku, nego, kroz pobjedu u tom ratu, osigurati neupitnu britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim dobrom - naftom, koja se do 1919. godine pokazala kao strateška sirovina. Godine 1918. bogata su naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru[5], bila ciljem jakih vojnih i političkih borbi Britanije i Njemačke. Britanska vojska je zaposjela ove naftne izvore i držala ih pod okupacijom nekoliko kritičnih sedmica u avgustu 1918. godine , što je njemačkom vojnom zapovjedništvu spriječilo opskrbu naftom. To je bio odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke, koja je nakoliko sedmica kasnije zatražila mir, a samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila Savezničke snage. Pokazalo se da je nafta u središtu geopolitike. Ovakvo okončanje rata Britanija je obilato “naplatila” preko Lige naroda, koju je ista osnovala na versajskoj Mirovnoj konferenciji iz 1919. godine. Liga naroda postala je sredstvo koje će dati oblik međunarodne legitimnosti goloj imperijalističkoj okupaciji teritorija. Tako je Britanija 1920. uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad cijelom južnom Afrikom, uključujući nekadašnju njemačku Jugozapadnu Afriku, kao i ogromna novootkrivena naftna bogatstva nekadašnjeg Osmanlijskog Carstva. 1912. godine, uoči Velikog rata, Engleska je kontrolirala samo 12% svjetske proizvodnje nafte, putem britanskih kompanija, a 1925. godine kontrolirala je većinu budućih svjetskih zaliha nafte.
[1] Dalje Endal, str. 47-49
[2] Dalje Endal, str. 39-40
[3] Balkansko poluostrvo, u vojnostrateškim doktrinama, naziva se „mekim trbuhom“ Srednje Evrope, a Afganistan „mekim trbuhom“ Evroazije. U suštini misli se na geografske tačke najpodesnije za napade na te prostore, šta ćemo u daljem dijelu rada detaljnije opisati.
[4] Gavrilo Princip rođen je u junu 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. U maju 1912. preselio se u Beograd gdje je nastavio skolovanje i stupio u vezu s tajnom organizacijom Crna ruka. Kada je objavljeno da ce nadvojvoda Frac Ferdinand naslijediti prijestolje Austro-Ugarske, te da će posjetiti Sarajevo u junu 1914.g., Dragutin Dimitrijević - Apis, šef obaviještajne službe u srpskoj vojsci i vođa tajne terorističke organizacije Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Svakom je dao pištolj, dvije bombe i malu kolicinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše samoubojstvo nakon što nadvojvoda bude ubijen, jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da niko ne preživi kako bi time eleminisao svaku mogućnost da priznaju kako je ubistvo organizovano. Internet:www.vikipedija.org
[5] Kasnije ćemo vidjeti kako je borba oko kaspijskih naftnih izvora uzrokovala i posljednja krvoprolića na Balkanu i u Afganistanu, kao deja vu istorije, - cinična primjedba autora
