Večer se tromo spuštalo nad gradom. Nosnice mi je probijao miris vlage što se poput mahovine verala desnim zidom kuhinje, tamo iznad frižidera.
Zjapio je prazan. Jedno jaje i pola paštete. Nas troje.
Azra je ušla u kuhinju i glasom vesele šestogodisnjakinje rekla: "Mama, jako sam gladna, šta ima za večeru?"
On me pogledao tužno, odavno je već prestao biti dijete..Sa svojih trinaest godina već je shvaćao život koji živimo.
Zovem se Nermina. Samohrana majka sam dvoje djece, Arijana i Azre.
Živimo u Konjicu u napuštenoj mansardi neke trule zgrade u predgrađu.
Ovaj mjesec plaća u firmi u kojoj radim kao čistačica kasnila je tri dana.
Pogledala sam kroz prozor u vlažno proljetno predvecerje. Neretva je bila nekako mirna, stopljena s kišom koja je umirala u njoj.
Kišne kapi su se slijevale niz taj desni zid kuhinje praveći sive akvarele pred mojim očima.
Spustila sam ruke niz mršavo tijelo, moje ruke su nagrižene sredstvima za čisćenje. Spustila sam i glavu i gledala u pod. U meni su se zaviorile bijele zastave predaje.
Da li da ih dam u dom za nezbrinutu djecu, je li sebično grijesim u svojoj posesivnoj ljubavi i patim ih, tamo bi imali skuhano i oprano? Često zamisljam taj trenutak kada ih ostavljam u tamo nekom Domu....U mojim mislima Azra vrišti i plače. Plačem i ja i odgurujem je od sebe...Arijan šuti, kao i ovog trena u kome se lagano predajem.
Moje zastave su bijele i ruke su kapitulirale od borbe s vjetrenjačama.
Imam li se pravo predati, dok me ona znatiželjno gleda i čeka svoju večeru?
"Mama, požuri, moram još učiti, danas sam dobila tri petice, želim biti najbolja u razredu."
Prenem se iz misli kao iz neke crne hipnoze.
"Ooo, ko je meni gladan, sad ce mamica tebi pripremiti nešto lijepo" nisam ni svjesna šta govorim...
Zgrabim ono jedno jaje, dodam ostatke brašna iz vrećice, vodu i krenem raditi neko čudno jelo, neku imitaciju kajgane. Kašasta masa je bubrila u tavi bez ulja.
"Mama, kako se zove to jelo...?", neumorna je moja Azra.
"To ti je, mila, francuski omlet, jede se bez kruha i jako dobro miriše, zar ne?"
Azra sjeda za stol i guta halapljivo onu kašu, Arijan čeka.
"Mmm, baš sam se slatko najela" bezbrižno cvrkuće i odlazi u našu sobu...Adrijan i ja se gledamo. Stid mi oblijeva lice pred očima svoga sina, stid koji nisam mogla definirati...Stid koji viče iz moje nutrine: Kakva si ti to majka da nisi u stanju prehraniti svoju djecu?
Kakva si ti to majka što ih ne daš u Dom za nezbrinutu djecu, da ne idu leći gladni, stid što sam uopće majka..
"Mama, sjedi i pojedi to što je ostalo, ja nisam gladan”, iz misli me prenu Arijanov glas ...
"Ma nee, jela sam na poslu, samo ti pojedi..." spuštam pogled i gledam popucane pločice poda kuhinje.
Osjetim ruke koje me grle, ruke moga sina.
"Ne brini mama, sutra Će biti bolje...."
Suze mi kvase obraze i tijelo mi se trese u njegovom zagrljaju.
"Oprosti sine....."
"Volim te mama, idemo jesti...."
Smijemo se i dijelimo ono čudno jelo. Zezamo se i dajemo stotinu francuskih naziva jednom jajetu s malo brašna, vode i puno ljubavi.
Jer...
Sutra će biti bolje..
