Na kisu ce, kazu. Vec danima okrece. Neka, nek padne. Taman posadili. Taman da nakvasi.
Na kisu ce, govore, dok negdje neki zavija pas, dok grane starog oraha skripe. Samo da nevremena ne bude. Samo da tresnje ne stuce. Zivina vazda nasluti.
Na kisu ce, evo, samo sto nije. Vec se kupi sa strika ves. Vec vjetar je s Velezi u kotlinu sis'o i po avlijama behar raznosi. Vec kapija se zatvara. I lupanje komsijskih grila cuje. I dok krosnje ceznjom sumore, ulicom nasom prosuo april sive mu boje. Vec uveliko na kisu mirise. I zemlja, i trave, i ljudi. Macak je kraj sporeta. U klupko smotan mir.
Na kisu ce, kazu.
Na tebe ce, pomislim.
A nista mi vise nisi. Odavno vec ti se ne nadam. I ne bojim tobom dane. Samo jos ponekad, pred kisu, pomislim pada li tamo, kod tebe, pod nekim krosnjama pustim, hladnim. I vec se vidim, kako krisom, od sebe same krijuci, od tebe u sebi bjezeci, sunca ti trazim.
Na kisu ce, kazu.
Na tebe ce, pomislim.
A nista mi vise nisi. Odavno vec te ne cekam. I ne trazim ti korak ulicma dobro znanim. Samo jos ponekad, pred kisu, kamen o kamen kuckam i onu nasu pjesmu pjevusim. Pjesmu kojom ti dozivam sunce. Ko nekad, dok smo kraj Neretve drhtureci, i kuci ne htijuci, djecijim praznovjerjem oblake tjerali.
Na kisu ce, kazu.
Na tebe ce, pomislim. Vec danima okrece.
Dok sebe sebi krijem, dok od tebe tebi bjezim, okrece.
Samo nevremena da ne bude.
Samo da tresnje ne stuce.
