<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nemam Više Kome

Mogla bih, da iz duše posrnule otjeram tuge, pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj. Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge i skrenem ih u gnijezdo toplije. Mogla bih sve što je bezgranično, dok se pravim da ne vidim kraj...

07. novembar 2018, 12:00

Nemam više kome

A htjela bih

Iz nebeskih škrinjica

Sasuti zvjezdani prah u dlan

Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža

I da dijamanti sa vrhova prstiju

Budu dragocjenost koju ću nositi

Na svako ćutljivo putovanje izvan sebe

U neki novi dan

 

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi

I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira

Pa da onda saznam šta je nježnost

I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

 

Da iz vjetra ukradem miris jeseni

I unesem je u našu sobu

Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše

Svaki naš udah i uzdah

I da kažem

Nemaš ti pojma šta si ti meni

A napolju počnu da liju kiše

 

Mogla bih

Da iz duše posrnule otjeram tuge

Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj

Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge

I skrenem ih u gnijezdo toplije

Mogla bih sve što je bezgranično

Dok se pravim da ne vidim kraj

 

Mogla bih da zamolim ostani

U nježnosti duše ucrtan ostao prag

Čim pređeš, tu si svoj na svome

 

Mogla bih da kažem volim te

I samo me jednom jako zagrli

I stvarno bih htjela

Ali više nemam kome