Oprostite, ne da mi se više…

I zaista, neće ti se više dati trošiti vrijeme na ono što nisi ti, niti trošiti snove na ljude koji nisu tvoji, a posebno trošiti sebe tamo gdje se više nikada nećeš vidjeti.

Кактус / 06. Decembar 2018

Kada odrasteš u sredini u kojoj je zlatno pravilo uvjerenje da zapravo nikada ne možeš imati život kakav si poželio, jer ti jednostavno nisi te sreće, onda naučiš i da potrebe drugih stavljaš ispred svojih. S početka, onako polako, nešto neobavezno, samo da se navikneš. Na primjer, ako si dijete onda daj sve svoje igračke djeci koja dođu u goste, jer nekako to tako treba. A već kasnije, budeš spreman da je OK ako zanemariš svoje želje. Nemoj slučajno da sanjaš prevelike snove, razočaraćeš se, pa šta onda?

Lomeći se u sebi, pitaš se: „Da li bi moglo nekako drugačije?“. Nešto ti tu ne štima. Nešto te peče. Bocka te neki kamen u cipeli kojeg nikako da pronađeš. A korak ti postaje sve teži. Usporava te, da zastaneš. Da osjetiš. Da pogledaš. I protrljaš oči da bi skinuo tu paučinu koju, eto, nisi ni primijetio jer si škiljio ne bi li sakrio te prizore koje ne voliš, ali pogledaš oko sebe. Lica tvojih najmilijih nekako su više tužna nego nasmijana, pogledi češće prazni, snovi već davno pokopani. A reći će ti da se nije moglo drugačije, da je bilo suviše teško, suviše bolno. Ponoviće ti da život nije tako lijep kako si mislio. A ti se ne daš, ipak. I nađeš tu jednu svijetlu tačku koju odlučiš gledati pa makar oslijepio od njenih zraka.

Odrastajući pored ljudi koji su se prepustili onoj staroj „Ko čeka, taj i dočeka“ pa tako se pošteno načekali, naučiš da se puno toga oko tebe podrazumijeva, očekuje, treba i mora. Jer, oni su morali, trebali, radili što se tražilo. Pa se zapitaš: „Da li je vrijedilo?“ Ne daj da te uvjere da jeste.

Onda se probudiš ne jednog jutra, jer takve stvari ne dolaze preko noći, već sto i jednog jutra, kada ti je kamen u grudima previše težak, i pomisliš da bi zaista moglo drugačije. Ne, ne radiš odmah drugačije, samo pomisliš, jer ti treba jebeno mnogo šamara tvojih najdražih i svih onih koji će napuniti usta tvojim životom jer su gladni svog, da bi se odvažio napraviti taj jedan korak. Onaj koji će te odvesti dalje i od tebe samog.

A kao da ti nije dosta onih koji plješću na svaki tvoj posrtaj, pa se još boriš sam sa sobom i pitaš: „Šta ako su bili u pravu?“ Duboko u sebi znaš da nisu, ali jebi ga, trudiš se zamaskirati strah koji te preuzima. Polako. Sve više i više. Taman kad si mislio da je najgore prošlo, često će doći još i gore.

Proćiće možda i godine, ali samo ako zadržiš tu ludu misao da sve može drugačije, prije nego jednom iz svojih usta, čak i nesvjesno, u potpunosti neplanirano prevališ riječi: „Oprostite, ne da mi se više…“ I zaista, neće ti se više dati trošiti vrijeme na ono što nisi ti, niti trošiti snove na ljude koji nisu tvoji, a posebno trošiti sebe tamo gdje se više nikada nećeš vidjeti.

Ne plaši se ostati sam, jer možda ćeš i ostati. Znaj da neki ljudi se plaše promjena. Drugi idu ka njima. U tome je razlika između onih koji ostaju i onih koji odlaze.

 

Neda Stevanović


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.