Na adrese svih 25 osiguravajućih kuća sa popisa Agencije za osiguranje BiH poslala sam molbu za pomoć u stvaranju medijskog sadržaja. Čekala sam tri sedmice. Nije odgovorila nijedna.
U dopisu sam navela da je Udruženje BH novinari pod pokroviteljstvom UNIQA osiguranja raspisalo Konkurs za medijski doprinos informisanju o značaju osiguranja u BiH.
“Ukoliko među svojim klijentima imate one koji su pozitivni primjeri korištenja osiguranja, koji bi bili zanimljivi za širu javnost, a koji su voljni govoriti za medije, molim za kontakte. Takođe, molim da javite ako imate medijski eksploatabilne priče koje bi se mogle uklopiti u ovaj konkurs”, napisala sam.
Dodala sam i ono što bi svaki sagovornik poželio dobiti od novinara koji ga intervjuiše: “Medijski sadržaj koji eventualno nastane iz ovakvog posredovanja, poslala bih vam na autorizaciju prije objavljivanja.” Ovo stoga što konkurs traži sadržaje koji se odnose na vrste, prednosti i koristi osiguranja, te je moguće, i poželjno, obrađivati pozitivne, afirmativne i svijetle primjere. Sigurna sam da ih u osiguravajućim kućama ima, kao što ima i onih drugih. I da je samim kućama (njima najviše) u cilju da ovi prvi, dobri primjeri dopru do javnosti. I da se takva ponuda od medija ne odbija. Iz samih kuća nisam ih dobila. Za one druge (kakav je, na primjer, rad Avde Avdića objavljen 24. januara na portalu zurnal.info) proces traženja sagovornika svakako je potpuno drugačiji i takođe sam sigurna da to u osiguravajućim kućama znaju.
Jesenas sam se pozivu za učešče u jednoj od radionica o temi „Kako izvještavati o osiguranju?“ obradovala i prihvatila ga iako sam još nekoliko mjeseci imala do kraja porodiljskog odsustva. Dvadesetu sam godinu u novinarstvu i, kao ni većina kolega, nemam luksuz da izvještavam samo o određenim temama. Ipak, nisam se mogla sjetiti više od jednog svog teksta o osiguranju (o kršenju sporazuma o jedinstvenim tarifama i uslovima osiguranja vozila).
Predavači su se odmah na početku radionice ogradili od razgovora o sumnjivim akvizicijama i drugim neregularnostima u oblasti osiguranja u BiH i najavili da će se držati istorijata, trenutne slike sektora u svijetu i kod nas i budućih izazova. Predavanje je bilo sažeto, informativno i korisno.
Nagradni konkurs raspisan je krajem novembra prošle godine, a krajem januara iz Udruženja BH novinari dobila sam upit o mogućem učešću, što može da znači i da je i zainteresovanost medija manja od očekivane. Ako nisu novinari pokazali interes i ako osiguravajuće kuće ne prepoznaju mogućnost da predstave najbolje primjere svoga poslovanja (u informativnim, a ne u reklamnim rubrikama), onda su ovim drugima neophodni razvoj i jačanje sektora odnosi s javnošću.
Na toj radionici iznijela sam zamjerku svim osiguravajućim kućama, a ponoviću je i ovdje: agresivnije nego ikad bore se za klijente, a, jednom, kada ih pridobiju, ne rade ništa da ih i zadrže, nego svu energiju dalje usmjeravaju ka privlačenju novih. Pritom mislim na kategoriju fizičkih lica. (I nije to osobeno samo osiguravajućim kućama, već i drugim kompanijama, ponajviše telekom i kablovskim operaterima, gdje je najmjerljiviji, najuočljiviji i najlakše uporediv parametar poslovanja broj klijenata i gdje, posljedično, kvalitet može da trpi na račun kvantiteta). Prvi primjer je da smo iz više različitih osiguravajućih kuća dobijali telefonske pozive s ponudama određenih proizvoda. Rekli bismo im da nam treba životno osiguranje za dvije najmlađe kćerke i tražili bismo konkretne ponude i nikada ih ne bismo dobili. (Jedna, za nas nova, kuća nedavno je, i neočekivano, popunila i to.) Drugi primjer je osiguranje imovine. Od kuće u kojoj smo prethodnih godina osiguravali stan dobili smo SMS da nam za 15 dana ističe polisa i da će nas u međuvremenu kontaktirati agent prodaje. To se još uvijek nije desilo, a polisa je istekla u januaru.
U nedostatku povratnih informacija iz osiguravajućih kuća, ovdje ću ličnim primjerom afirmisati osiguranje. Živim u petočlanom domaćinstvu. Neobavezne vidove osiguranja u porodici imamo od 2003. godine u više različitih osiguravajućih kuća u BiH (jedino zajedničko im je da im matične kuće sjedišta imaju u zapadnoevropskim zemljama). Nekada, kada je BiH bila u viznom režimu, uzimali smo putničko zdravstveno osiguranje samo zato što su to zahtjevale ambasade. Danas za životno, putničko i osiguranje imovine izdvajamo (odnosno ulažemo) gotovo šest puta više po članu porodice nego što je to prosjek po glavi stanovnika u BiH za sve vidove osiguranja. Na dan kada objavljujem ovaj tekst na stranici Agencije za osiguranje BiH aktivna je anketa s pitanjem da li je polisa životnog osiguranja potreba ili luksuz. Ja dileme nemam.
