<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sinoć sam upoznao tri migranta

Ovo je priča o životu tri izmučene duše.

06. decembar 2018, 12:00

Autobuska stanica. I posljednji autobus je otišao. Poslije ponoći, sa novim danom, počeće pristizati novi autobusi i novi putnici. Mnogi će proći i mnogi su prošli kroz malu autobusku stanicu malog grada Prnjavora.

U tri vreće za spavanje stale su tri duše koje se kriju u izmorenim tijelima. Život su spakovali u dvije kese. Bolno je to. Suze da krenu.

Budimo ih iz sna. “Hello?!” “Selam alejkum!?”

Bude se, jedan po jedan. U strahu izgovaraju polako riječi dok ih gledamo kako se bude iz sna o Njemačkoj i boljem životu.

Imena im ne znamo. Rekli su nam da su iz Iraka i Palestine. Čovjek iz Palestine mi je rekao da ima sina od 8 godina. On je u Gazi.

Momak iz Iraka u budućnost gazi slomljene noge. Želja je čudo.

Pružili smo im koju riječ topline, dali im hrane i vode i pustili ih da utonu u san o boljoj budućnosti.

Dragi moji, volio bih da vas sretnem ponovo negdje, u Njemačkoj ili Francuskoj, kako dočekujete sebi drage ljude na stanicama. Volio bih da dodirnete zvijezde o kojim sanjate.  Volio bih da otac dočeka svog sina iz Gaze na stanici u Parizu. Da budu svi na okupu. 

Volio bih da više niko nikada ne spava na podu već u krevetu mekanom i mirisnom.

 

U Prnjavoru, 05.12.2018.