Tatin sin i Ničija kćer

Markoni / 20. Decembar 2016

Tatin sin i Ničija kćer

Moje ime je Sofija. Roditelji su mi dali ime po Aja Sofiji simbolično jer moja majka je srpkinja a otac musliman. Bošnjak kako bi rekli današnji akademici i učeni ljudi širokih shvatanja... Nekako sam  čitav život bila Aja kao malena, do moje šeste godine su me od mila tako zvali, sjećam se jasno Sarajeva iz tih dana mojeg djetinjstva, imam sjećanje na pokojnu baku, veliki jorgovan koji je rastao u vrtu obiteljske kuće, odlaske u Katedralu na misu i mirisa princes krofni nedjeljom nakon mise. Bila sam uvijek miljenica jer sam prva unuka sa obje strane familije. Moja baka je čitala bajke kad sam išla kod nje na selo preko ljeta a moja nana mi je zimi pokazivala finu kaligrafiju iz Svete Knjige i govorila o značenju svijeta i dobrote čovjeka. Odrastala sam neopterećena, dijete iz miješanog braka, s one strane, balinkura, četnikuša su za mene bili strani pojmovi ali kad je rat došao sve sam ih čula i doživjela. Imala sam sedam godina kad se zapucalo i kad mi je komšija pljunuo u lice dok sam išla s nanom iz granapa i nazvao me malom bulicom jer mi je nana iz običaja stavljala maramu i jer sam voljela da izgledam kao ona kad bi šetale gradom...Rat me promijenio. Zaustavio je ono što sam mogla postati a napravio ono što sam danas. Žena koja živi i radi u inostranstvu, ima svoj posao, dijete, drugog muža po redu i ateista sam. Živim oslobođena. Ali ta sloboda nije došla odmah morala sam biti učiniti nešto da dođem do toga. Ovo je priča o aktivizmu zar ne? Mislite da je aktivizam lajkanje stranica koje se bore za pravdu, protiv ili za nešto i nekoga, stajanje na ulicama i nošenje transparenata? Oh ne... Nije. Bar nije za mene. Ja sam postala aktivna tek nakon mnogo godina pasivnog promatranja kako moj život propada u Sarajevu i zemlji nikoga i ničega. Zemlji ratnih profitera, fukare koja se obogatila, pametnih koji šute i budala koje pričaju. Zemlji babinih i tatinih sinova i kurvinih i ničijih kćeri mada vrijedi i obrnuto...

Kad se rat završio moj otac je mogao s mamom da ode u Njemačku. Nije. To je bio prvi korak prema našem putu prema dolje. Od srednje klase u kojoj smo nekad živjeli ostalo je veoma malo, uništena kuća, nepostojeća radna mjesta, komšije koje to više nisu i sivilo razorenog grada. Ipak moj otac me poticao da nakon srednje škole ne idem vani kod tetki već završim fakultet u Sarajevu koje se nanovo gradilo, poprimalo oblik nekadašnjeg grada. Poslušala sam. Bila sam pasivna. I iskrena da budem na taj način nisam preuzimala odgovornost prema samoj sebi. Nisam ni znala za pojam aktivizma. Previše je drugih pojmova trebalo u poslijeratnim godinama trebalo savladati...Oh teško mi je ovo napisati do kraja ali moram. Nisam mogla odoljeti pozivu da napišem priču na temu aktivizma iako ne vjerujem u to, ne vjerujem da se aktivizmom išta mijenja barem ne na način na koji to današnji ljudi rade...Ja sam to shvatila na jedan svoj osoban način, davno, na jednom sunčanom danu, nakon mnogo godina pasivnog promatranja vlastitog života kako ide ubrzano prema društvenom dnu iako sam završila fakultet sa najboljim ocjenama, dijete iz fine obitelji, sa poznavanjem tri strana jezika i svim mogućim kvalifikacijama za jedan posao koji bi trebao biti upravo po mojoj prirodi-Bibliotekarka.

Čak ni to nisam mogla biti. Kad sam završila fakultet predala sam zahtjeve za niz radnih mjesta koja su bila slična mom zvanju. Jedno vrijeme sam davala privatne časove jezika, mijenjala profesore u srednjim školama ali za mene je bilo previše stresno raditi s ljudima jer sam po prirodi mirna, neupadna, mirna. Fizički sam sitna, plavuša sa svijetlim očima, punim usnama i očima koje mijenjaju boju nekako ovisno o vremenu, nekako su zelene pa tamne...Nisam posebna ni po čemu, da jesam bila bi spisateljica a ne netko tko samo čita knjige i radi sa tuđim knjigama ali bila sam tada zadovoljna kad sam konačno našla prvi posao u velikoj biblioteci, sa punim radnim vremenom, osiguranjem i svime što ide uz to. Bila sam ponosna. Osjećala sam da je i moj otac ponosan ali nekako i odsutan. Moja iluzija da sam dobila radno mjesto zbog ocjena, radova koje su objavljivale lokalne novine i dvije nagrade koje sam dobila je pukla kao balon od sapunice. Moj otac je morao dati novac lokalnom načelniku i uzeti kredit da bi ja dobila mjesto jedne bibliotekarke. Plakala sam kad mi je to jednom rekao za ručkom, kako sa nezahvalna, bezobrazna i nesposobna za život. Tad mi je majka rekla da se brine jer uskoro ide u penziju a kredit nije vraćen, moramo prodati zemlju na selu, njen nakit i posuditi nešto od tetke iz Njemačke koja me uporno zvala da radim za nju... Bilo mi je muka.

Narednih pola godine sam bila kao paralizirana. Išla sam na posao, u grad na kafu nakon toga, promatrala sam svijet kao i knjige koje sam čitala sa osjećajem da se sve dešava nekome drugom nikad meni. Bila sam tako glupa, naivna i mlada. Ako ništa kredit koji je uzeo moj otac da mu kćer dobije posao je riješen na kraju i neko vrijeme život se činio sasvim uredu. U mom privatnom životu nije bilo neke sreće-Jednostavno nisam prispjela u poslijeratnim generacijama nikome. Ni Srbima ni Muslimanima koji su dobili naziv Bošnjaci-I sama nisam znala jesam li Sofija ili Safija, jesam li Aja ili Anja...?  Nakon nekoliko propalih kraćih veza posvetila sam se poslu i potpuno povukla u sebe i to se uskoro prekinulo kao i kad je rat došao sad su ostaci rata došli za mnom kao krhotine koje su bile u zraku neko vrijeme a onda počele padati po meni i oko mene...

Novi šef. Prekvalifikacija. Otkazi. Višak radnih mjesta i odlazak načelnika koji mi je osigurao radno mjesto. Novi načelnik, nova pravila i novo uređenje cijele opštine u kojoj živimo i radimo mi mali obični ljudi. S obzirom da sam radila na prilično neutralnom radnom mjestu nisam se smatrala bitnom ni ugroženom u svemu tome novome što dolazi i što sam čula. A onda smo dobili novog šefa jer je stari dao ili dobio otkaz on je bio pravi gospodin koji me gledao kao svoju kćerku, znali smo piti kafu nakon moje smjene i pričati o nekim novim romanima koje ljudi traže a nikad ne traže klasike koje smatraju dosadnima i sličnim temama. Pokupio je svoje stvari jedan dan i tiho izašao iz biblioteke kao dah vjetra. Moj otac je uskoro dobio infarkt i umro a majka se preselila sestri u Njemačku bila sam sama u Sarajevu.

Sve što slijedi je bilo kao vrtlog u koji sam uvučena bez ikakvog prava glasa. Novi šef je bio mladić lijepog izgleda, fine odjeće i sa izražavanjem jednog srednjoškolca, još uvijek je studirao i to fakultet koji nema veze sa književnošću. Ušao je u ured jednom sa svojom lijepom suprugom i malim sinom da se upozna sa nama ostalima i rekao kako će uvesti neke promjene ali ništa radikalno, ima ideje rekao je, ima plan, ima cilj da biblioteku pretvori u jedan kafić u kojem se knjige mogu čitati, služiti kafa, pušiti i pričati-Uz to zaposlit će dvije nove radnice kojima treba praksa a mene je osobno zamolio da ih uvedem u posao u naredna tri mjeseca dok budu proširivali biblioteku a ja sam pristala. Bila sam šarmirana iskreno. Zvao se Asmir a njegova žena Samira i imali su plavokosog dječaka Adnana. Bila sam polaskana što je odabrao mene da pokazujem nekim novim radnicama tajne bibliotekarskog zanata...Bila sam pasivna. Glupa. Mlada...

Naredna tri mjeseca su za mene predstavila promjene kakve nisam ni slutila da jedan čovjek može u sebi i izvana sebe doživjeti. Kad je bio rat otišli smo na more, za mene je rat bio more, školjke i sunce, hotel u kojem su ljudi slični nama i hrana na stolu u velikoj sali uvijek u isto vrijeme...Prvi dan kad su ušle te dvije djevojke shvatila sam da su rodice od šefa odjeljenja, da su završile srednju ekonomsku i da nemaju nikakvo iskustvo u biblioteci i sličim poslovima, jedna je sjela za moj stol a ja sam dobila mjesto pored šefove kancelarije, druga djevojka je bila samo tri dana u biblioteci i nije imala živaca da sjedi i bude u tišini 8 sati dnevno. Ova druga Amina je bila mirna ali nezainteresirana. Nije pokazivala zanimanje za praksu već za plaću i lagodan posao, ono što sam zapravo pokazivala ja sam radila za nju. A uz to sa s vremenom počela da pomažem i šefu oko njegove kancelarije jer nije nikad radio na sličnom mjestu. Dva radnika su otpuštena zbog ovo dvoje ljudi koji ne znaju ništa. Uskoro sam i brzo sve povezala, sve ono što se dešava u Sarajevu, oko mene, sa mnom i zašto me tetka toliko zove u Njemačku, moja majka je rekla da dođem i da za mene nema mjesta u Sarajevu jer nisam ,,taj tip,, tako mi je rekla a nisam shvaćala šta to znači...

Prvi mjesec je bio nekako podnošljiv. A onda me šef počeo moliti da preuzmem neke administrativne poslove za njega, dobila sam dva posla, radila sam umjesto njegove rodice i uskoro počela sa njegovim obavezama jer je on bio prezauzet oko izgradnje kafića i pričanja sa radnicima i djevojkama studenticama koje su dolazile, šarmantan mladić, iz ugledne obitelji mislila sam a radilo se o ratnim profiterima, fukari koja se obogatila, nisam se razumjela u život... Radila sam mnogo jer vlastiti život nisam imala. A onda je u njega ušao Anel mladić član biblioteke koji se bavio raznim temama vezanim za aktivizam posebno ga je zanimala LGBT populacija i pričao mi je o tome kako nemamo knjiga na tu temu kad sam prenijela šefu kako bi trebali nabaviti nove materijale rekao je da nema para ni za plaće radnicima a ne za knjige o pederima i lezbačama. Tu sam završila i nastavila sa poslom, njegovim poslom i dani su išli jedan za drugim... Sve do jednog dana kad je završen kafić, organizirano otvorenje, live muzika, svečana večera i zaista je djelovalo kao u filmovima. Šef mi je dao slobodno i rekao da dođem na otvorenje jer bez moje pomoći ne bi imao vremena da sve to organizira.

Kako sam bila tako glupa? Kako sam mogla misliti da sam bitna? Promatrala sam svijet oko sebe i nisam aktivno sudjelovala ni u čemu. Ni onda kad sam dala vlastiti stol jednoj polupismenoj ženi i prihvatila da radim dva posla za istu plaću, ni onda kad sam prebačena do šefove kancelarije da bi mu lakše bila pri ruci jer nije znao da koristi kompjuter i loše je savladavao engleski, ni onda kad me njegova žena zamolila da prošetam s njihovim sinom dok oni popiju kafu u biblioteci, ni te večeri kad je bilo otvorenje i kad sam konačno stigla i u toku noći u gomili ljudi slušala govor svog šefa kako hvali svoju dobru rodicu, suprugu i svoju obitelj na potpori poboljšanja mjesta i pretvaranja biblioteke u jedan posve novi objekt koji će biti mjesto ''Iterkacije'' mladih i starih, klasike i moderne...Nije znao sastaviti rečenicu a nosio je skupi sat, odjelo po mjeri, ženica se smješkala , načelnik rukovao, fotografi slikali a nigdje nije bilo ljudi koji su redovno dolazili u biblioteku. Shvatila sam da meni nije mjesto tu više. I otišla kući na spavanje...

Sutradan sam pročitala pohvale na račun nove biblioteke, načelnika koji radi na unapređenju sredine, velikog otvorenja, mnogo poklonika dobre knjige koji su oduševljeni...Ličilo je na pub u koji su ugurane knjige a ne na bilblioteku u kojoj možeš popiti kafu uz čitanje, muzika je preglasna, tip ljudi koji je došao ne djeluje kao da ih zanima knjiga i sve je djelovalo pogrešno barem za mene. Ali čak ni tada nisam reagirala niti mi je padalo na pamet da bilo šta uradim ikada. I to se ubrzo promijenilo. Na pijaci sam srela Anela, nakon nekoliko formalnih rečenica pitao me kako sam, šta radim i jesam li i dalje u kafani? Nisam razumjela na koju kafanu misli a onda sam shvatila da misli na biblioteku. Smijala sam se ali bio je upravu više ljudi je dolazilo radi kafe, pive i šanka koji je ugrađen nego radi knjige... Sad se profit vrtio oko kafane, oko pića, književnih noći gdje nijedan ozbiljan pisac nije došao nikada ali uskoro sam shvatila da je sve to paravan za neke mračnije i tamnije stvari u koje nisam htjela da ulazim i komentarišem ali imala sam uvid u šefove dokumente i kompjuter. Znala sam šta se dešava sa bibliotekom. I za šta ona zaista služi. Anel kao da je pročitao moje misli rekao je ''Znaš šta Sofija svijet nije loš zbog loših ljudi koji svašta rade već zbog dobrih koji ne rade ništa''...Sjeo je na bicikl i otišao.

Nisam imala razlog da reagiram. Imala sam plaću, posao, radila sam svašta nešto van opisa posla ali nisam prigovarala, dani su prolazili a onda me šef pozvao u kancelariju i pitao bi li mogla da radim za šankom jedno vrijeme ili da samo konobarim jer neće da zapošljava neke tamo koji kradu a ne može da nađe dobrog radnika nigdje, priznao je da shvaća kako je njegova rodica nesposobna ali barem je uredna i radi šta joj se kaže ali njoj je iz poniženja da bude konobarica i kuha kafe a ja bi mogla da izađem i sa bakšišem više nego ovako a radila bi i za njega  ozbiljnije stvari tako da nema smisla da budem bibliotekarka u bilblioteci. Stajala sam i blijedo ga posmatrala. Slušala njegov monolog i shvatila da sam konačno dotakla dno. Ne zbog novog posla ili konobarenja, rada na šanku ili serviranja kafa u nedogled i sipanja piva već zbog toga što stojim ispred čovjeka koji ne zna nijedan strani jezik, jedva govori naš jezik ali vozi mercedesa i nosi sat koji košta moju godišnju plaću i sad me ljubazno moli da pređem na drugo radno mjesto jer njegova rodica nije za konobarisanje i šank. Ja jesam jer sam eto tako...Podobna? Poslušna? Dobra? Bespomoćna? Šutjela sam. On me sad šarmirao i ustao pa predložio ovako-Radi barem tri mjeseca u kafiću pa vidi sviđa li ti se, dolaze extra likovi, možeš upoznati svakoga, steći kontakte, kontaš? Hajde učini mi to? Može? Gledao me a ja sam pristala. Znao je da hoću. Ja nikad nisam rekla ne.

Kad sam rekla majci šta sam počela da radim samo je komentarisala ''Odrasla si žena radi šta hoćeš tvoj otac je sigurno jako ponosan...'' Bila sam izgubljena. Nisam znala kao ću se snaći za šankom, sa ljudima, sa pićem, naveče u galami, nisam htjela da ostanem bez posla ali više nisam bibliotekarka svakako, nemam izbora. Bibliotekarka je šefova rodica a ja sam sad kelnerica, kafe kuvarica i šankerica. Uskoro sam navikla na svoj novi posao, ljudi su bili pristojni, nekad se dešavalo dobacivanje od balavaca iz srednje škole tokom velikog odmora a naveče su ljudi ostavljali bakšiše pogotovo zbiljni muškarci s kojima sam znala povesti zanimljive razgovore...Ponovo sam se navikla. Pasivna, prilagodljiva, podatna, poslušna...Neaktivna. I onda je došao taj dan kad više nisam znala tko sam, shvatila sam kako sam pročitala u zadnjih godinu dana samo tri knjige i to loše, kako se ponašam sve glasnije, mijenjam riječnik, šminku, kosu, odjeću i cijeli način života. Jedno jutro je šef došao sa svojim poslovnim partnerima, sa svojim suradnicima, prijateljima i naručili su konjak da proslave nešto, servirala sam, okrenula se i jedan od njih me potapšao po dupetu kad sam se okrenula smijali su se, šef ga je opomenuo šaljivo ''Ne diraj mi nju ona je jedina ovdje sa fakultetom vidiš kako smo na visokom nivou i kelnerice fakultete imaju''... Smijali su se i smijala sam se i ja.

Ne znam jesam li tad konačno vidjela situaciju u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ne znam jesam li tad postala ono što jesam već skoro 20 godina, ne znam u kojem trenutku sam shvatila da se stvari zaista nikad neće promijeniti za mene ni za druge ako ne uzmem svoj život u svoje ruke. Ali to nisam znala kako. Kako uzeti svoj život u svoje ruke kad su ti ga oduzeli na sve moguće načine? Koji to život da ja uzmem u svoje ruke?  Na koji način da ja vratim godine, samopoštovanje, identitet, sebe na kraju krajeva kad sam se izgubila do kraja. Nisam znala kako biti aktivna kad sam pasivna provela čitav svoj život. Možda nisam znala kako vratiti svoj život ali znala sam kako uzeti tuđi.

Znate ne vjerujem u aktivizam na ulicama, protestima, pokretima, internetu, novinama ...Ne. Ja sam bila pasivna za sebe čitav život a onda postala aktivna i promijenila se. Nasilno nažalost ali sam shvatila srž aktivizma. A to je da moramo aktivirati sebe, svoje postupke, ponašanje, misli, želje i djela. Moramo djelovati. Morala sam djelovati. Nisam ni tada znala kako i da sam postala aktivistkinja pa i feministica pomalo, nisam bila svjesna vlastite promjene osim neke vibracije koja je u meni počela da titra i navodi me na pokret, djelovanje, da učinim nešto.

Taj dan neću zaboraviti. Šefova žena je došla uplakana u kafanu dok sam glancala čaše na šanku, za ruku je vodila sina koji se sprijateljio sa mnom jer ga je često ostavljala meni na šanku da sjedi, slaže karte, gleda crtiće i priča o svojim dogodovštinama u vrtiću. Ja sam već bila poznata konobarica u cijeloj opštini, naselju, kvartu, često sam ga vodila na sladoled, ljuljačku i pored Miljacke da gleda guske u vodi ili igra se sa balonom od helija koji bi mu uvijek kupila. Taj dan ga je samo ostavila i rekla da prošetam s njim dok ona popriča sa mužem. Bila sam i dadilja. Imala sam još jednu kolegicu pa nije bilo problema. Bio je predivan dan. Sunčan ali hladan, jesen, lišće i miris kestena posvuda, naišla sam na našeg prodavača balona i rekla Adnanu da odabere jedan jer sam znala da će mu to biti posljednji balon u životu, htjela sam da bude posebno, uzeo je jedan divan balon u obliku delfina, odvela sam ga onda na kolač i rekla da odabere koji god želi i koliko god želi, dok je jeo umazao se, pustila sam ga, uživala sam s njim i promatrala šetalište i pitala se koliko je duboka Miljacka u ovo doba godine? Nije bitno Adnan je malen dječak... Izašli smo, lijepo se pozdravili sa dobro poznatom slastičarkom i krenuli niz šetalište, uzela sam kestenje od prodavača i dala Adnanu kesicu da hrani guske kojih nije bilo u vodi jer je nabujala od silne kiše ali uvjerila sam ga kako one čekaju da im baci kestenje pa će izaći kao i kad to rade ljeti i na proljeće, shvatila sam kako život funkcionira. Na svoj način. Nisam htjela biti poput svog oca i plaćati drugima da radim ono što znam, nisam htjela otići kao moja majka, nisam htjela da budem poput Anela koji ide na proteste, vraća se razbijene glave i dobiva prijetnej smrću, htjela sam da se moja ličnost vrati meni. Da samu sebe vratim a ne da svijet oko sebe popravljam već sebe u tom svijetu da popravim ali to na ovoj putanji nisam mogla. Moj šef je kao rak cijelog našeg društva, on se hrani sa zdravim ćelijama pretvarajući ih u svoje meso, njegova supruga i njegov sin žive na račun društva, društvo koje šuti, koje galami ali prebrzo utihne, Balkan koji je zasut sa frazama koje nigdje drugo na svijetu ne postoje ''Samo da ne puca, dobro je dok ne boli, ne smij se oplakat ćeš, ne talasaj, nemoj ti prvi, zašto moraš ti kad nitko drugi neće, šuti dobro je uvijek može gore...'' I ja sam bila takva nekad. A onda sam Adnana gurnula preko ruba šetališta u Miljacku, pao je tiho niz morku padinu kao loptica snijega, balon je otišao u zrak, on je upao u vodu i mislila sam da će izroniti i vrištati ali nije, samo je upao u vodu i vidjela sam mu plavu jaknicu kako se napuhala i kako ga voda odnosi, brzo, daleko,niz Sarajevo, niz rijeku, niz moj život... Duboko sam udahnula i tek onda pustila krik.

Bila je to nesreća. Sjeć am se koliko sam samo vrištala, plakala sam, osjećala sam se živom, na taj način sam vratila sebi samu sebe. Znam da ćete možda reći kako je to samo nevin dječak i upravu ste. Nevina sam i ja. Nije on kriv i to ćete mi reći. Nije naravno ali jesam li ja kriva? Reći ćete milion stvari da me optužite i osudite ali to nije važno. Tatini sinovi će uništavati i uništili su tolike živote jer su navikli na pasivne promatrače, sluge i strah. Ja sam nečija kćer. Moj otac je dao svoj život da od mene napravi nešto a nečiji sin me srozao na dno. Morala sam nekako biti aktivna, aktivistkinja, morala sam prestati biti pasivna promatračica vlastitog života. Našla sam način u koji vjerujem, nisam to planirala ili željela samo sam osjetila da to moram uraditi. Prepala sam se. Bila sam trudna tada. Nisam htjela da rodim kćer u zemlji gdje će tatini sinovi od nje praviti konobarice, kurve, drolje i kafe kuharice. Naravno nisam mogla ubiti sve tatine sinove ali jedan je dovoljan da meni napravi razliku za čitav život. Otac moje kćeri je jedan gospodin koji je razgovarao sa mnom dokasno kad sam bila šankerica, za njega sam bila bibliotekarka, pismena, obrazovana, kulturna žena i tako se sa mnom ponašao. Živim u Njemačkoj, moja kćer misli da joj je otac mrtav, ateista je i tako je odgajam, ne pričam joj o prošlosti i Balkanu, a nju to i ne zanima. Mama mi je nedavno umrla, i upravo sam pila kafu sa tetkom kad mi je rekla kako na BUKA portalu traže neki blog o aktivizmu. Smiješno pomislih, i sjetih se tog jedinog puta kad sam bila aktivna u svom životu, kad sam se osjećala kao da zaista pravim neku razliku u svijetu. Možda nisam popravila svijet ali jesam sebe. I to je za mene aktivizam.

Za mog oca. Tvoja kćer Sofija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za Konkurs


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.