<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Toga dana je bila ljepša od sebe

Ona...

14. decembar 2018, 12:00

Ja, koji sam bezbroj puta u isto toliko pijanih noći vodio beskrajne diskusije i koji sam bezbroj puta govorio i kada su svi ćutali, pričao prazne priče dok niko nije slušao. Ja sam ćutao toga popodneva i prazan posmatrao siluetu uplakane žene koja je tražili samo jedno: Reci mi bilo šta.

A volio sam je, možda dječački, naivno. Možda više kao neko ko joj je ukrao prvi poljubac nego kao neko ko je želio da joj ukrade divne godine koje su pred njom.

Ćutao sam, ja, koji sam joj skratio hiljadu poljubaca kako bih joj nešto rekao na onom našem lijepom mostu iznad okovane rijeke.

U njenim mislima ljubav je još imala onaj filmski žar, onu melodramu koju je pronalazila u ruskim romanima i snovima koje samo djevojčice sa beskrajno dubokim očima mogu da sanjaju.

U mojim očima su se, poput planinskih vjetrova koji su tih dana duvali sa okolnih planina, kovitlali strah, čežnja, neizvjesnost i očaj.

U mome pogledu toga dana nije mogla da pronađe ono za čim je čeznula u svojim mladalačkim danima.

Da, volio sam je, beskrajno, mnogo više od onih stihova koje sam joj posvetio jedne davne noći, više od svakog zagrljaja, poljupca i poruke za laku noć.

Ali, ona nije bila adresa mojih strahova i tajni. Ona je bila beskrajno nježno biće koje je tek zakoračilo stazom života.

Ona je bila ideal koji ću godinama bespomoćno tražiti.

Ideal koji ću tražiti beskonačno, kao izlaz iz lavirinta u koji sam svojevoljno ušao ostavivši je bez odgovora, jedini put u životu kada sam trebao pričati.

Ona nije tražila velike riječi ni obećanja, tražila je sitnicu, da se poput zidnog bršljana uhvati za nju i oboji život nekim drugim bojama.

Ona nije tražila čuda, ali se čudila kada sam, dugo nakon odlaska sa našeg mosta gledao u njenom pravcu znajući da sam joj priredio prvo razočarenje u životu i da taj most, za mene i nju, više nikada neće biti isti.

Ona je otišla da traži neke smislenije, toplije poglede. Otišla je bez ljutnje, a ja i dalje čekam da se, zajedno sa planinskim vjetrovima koji donose prvi snijeg pojavi i ona, kao nekada, sa pahuljicama u kosi i istim pitanjem.

Sada bih znao da joj odgovorim.