Ugledah malu bijelu knjižicu na radnom stolu. Napisana je prije trideset i nešto godina, a glavna radnja se odvija, između ostalog, u mome zaseoku koji se nekada zvao Dodigova ma’ala, a danas su to tri-četiri ulice sa svojim novim nazivljem.
Pisac Zdravko Ostojić, koji je pišući ovu zbirku pripovjetki živio na par koraka od moje rodne kuće, na izvrstan način opisuje tugu i jad stanovništva u siromaštvu i njihove međuodnose. Tu su i neki likovi koje sam poznavao, koji odavno nisu više među nama. Na sedmoj stranici uz naslov, ispisana je samo jedna rečenica koju sam stavio u naslov ovog članka, a koja govori čitavu fabulu ove knjige sažetu u svega jedanaest riječi. Kako jasna i precizna rečenica, duboka, bolna, ali prije svega istinita.
Svjedoci smo nestajanja i izumiranja sela. Brojni su primjeri kako općinari i druge relevantne osobe ne razmatraju realne probleme seljana na svojim sjednicama, pa tako gase i onaj zadnji plamičak života na selu. Ponekad neka pozitivna vijest iznenadi i to kao senzacionalan članak ili video prilog, najviše tematikom ruralnog turizma koji je sada, kako kažu, trenutni trend u svijetu.
Tako je i u mojoj Hercegovini, krškom i surovom kraju. Sve više je zaraslih škola i pustih kamenih sela koje kao pripremljene kulise za snimanje nekog povijesnog filma uzalud čekaju bolje dane.
Ostaju oni koji odbijaju ili oni koji ne mogu otići. A moja je ideja ne otići i ostati unatoč beznađu koje mi poput crva podgriza korijenje. Beznađe je u svim sferama društva, od politike, obrazovanja, zdravstva i tako redom... Tako živim za danas i trenutak u kojemu jesam znajući da se on nikada više neće ponoviti.
--
Ivan Dodig je dugogodišnji bloger. Živi i djeluje u Hercegovini.