Ne može se rat u Sarajevu opisati kroz jedan pogled. Rat nije bio svima isti. Istina je da je većina građana, na neki način stradala, osjetila strahote rata i opsade. Građani Sarajeva su imali dva obruča. Jedan oko grada, a drugi iznutra. Sprega kriminala i politike je rodila likove koji su svoju slavu stekli preko tuđe grbače, švercujući, baveći se kriminalom, zarađujući na preteškim danima koji su se nizali u nedogled. E to su oni drugi za koje je rat mogao još da potraje. Među njima je bilo švercera lijekovima, koji su hladnog pogleda i još hladnijeg srca, prodavali esencijalne lijekove kao povrće na pijaci Alipašino polje. Nužda me je natjerala da zadnje dinare iz kuće dajem za redergin i kordipin, nekim likovima što su za te pare pili u obližnjoj kafani i tako čistili dušu. Bar se nadam.
Šećer 60 KM, ulje 40 KM, cigare 10 KM, itd. To su bile cijene koje su od jednih sarajlija stvarale ratne profitere, a od drugih sirotinju koja je tim istim profiterima prodavala zlato i vrijednosti iz kuće da bi mogli da prežive. Čak su kršni momci sa Žući znali da siđu i prodaju koju vrećicu drva po 20-25 KM. Sve u svemu običnom građaninu zvijezde baš i nisu sijale. Labelovalencija, Caritas i Adra su imali svoje apoteke u kojima su se mogle naći raznorazne zamjene za sve i svašta. Hvala im, ipak su pomogli. Onima kojima moja porodica i ja nemamo na čemu reći hvala su Dobrotvor i Merhamet. Prvi mi je odbio mamu pod izgovorom da joj je muž musliman, pa neka traži od svojih. Dok ovim drugima nije padalo na pamet da nam daju išta pošto su znali da tata i nije bio baš neki musliman. Mi smo tako ostali uskraćeni od dva osnovna snabdjevača hrane tokom rata. Pohvale za Caritas neću izostaviti. Pogurali su nas svakako, iako nismo bili „njihovi“. Bili su ljudi, svaka čast! Sami svoji, tata je pred kraj rata dobio peć na drva od neke kanadske organizacije. Bila je baš dobra. Moćna, što bi se reklo. Kada su se, krajem rata, stvari sa strujom normalizovale, lako sam je prodao. Od tih para sam kupio hranu koja je ušla u grad i bila pristupačna... Oooo kako sam se tad najeo! Kad je rat završio shvatio sam koliko novca ustvari imaju isti oni koji su sa mnom u ratu dijelili koricu hljeba i uzimali hranu od Crvenog krsta svijetla obraza, iako im nije trebala. Golf trojka je tek izašao. Moji sugrađani, na moje veliko iznenađenje, su vadili novac i kupovali auta, stanove, placeve. Naravno nisam bio jedini koji je razrogačenih očiju sve to promatrao. Bilo je tu još ljudi koji su tek s dolaskom novog milenijuma stali na noge, skućili se i počeli donekle normalno da žive. Sve u svemu, tako je to izgledalo u mojim očima. Vratim li se u sadašnjost, vidim te relikvije rata koje su ostale u zdravstvu, kao usud koji progoni i današnje pacijente, koji kao ni oni u ratu, ne mogu da priušte lijekove. Evropski farmaceuti hladnih lica, poput mog ratnog diler sa Alipašinog, uspostavljaju cjenovnik zdravlja našem čovjeku. Djeca, čija me lica gledaju s plakata i sa interneta moleći za 2 KM pomoći, stvaraju sliku težu i tužniju od one ratne kada sam se nadao da će rat prestati i da će biti bolje. Saosjećam se sa ljudima koji uprkos godinama radnog staža nisu uspjeli obezbjediti ušteđevinu, a zdravstvena njega, za koju su godinama odvajali, nije dovoljna. Sve to budi tugu i nepovjerenje u bolje sutra. Nije sramota ne znati, pogotovu što znam da se na ovim našim fakultetima slabo šta može naučiti. Zato vi koji se pitate kako, slobodno prepišite od onih koji to znaju. Kako to funkcioniše zdravstvo, kako se snabdjeti s dovoljno lijekova, kako imati dobar zdravstveni kadar? Pitajte ljude koji znaju. Ne stidite se!
