<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vjerujem, ne vjerujem

Među nizom društveno korisnih informacija pojavila se ovih dana i ona da su Srbi među najreligioznijim narodima Evrope, a sve to ne bi bilo čudo da nije sveprisutne blasfemije po kojoj smo takođe evropski prvaci.

11. februar 2019, 12:00

Vidiš ženo bog ti .... mater kakav smo mi narod, rekao bi vrli domaćin uz spoznaju da 59 odsto stanovništva Srbije apsolutno vjeruje u Boga.

A da bi ova anketa bila koliko-toliko ispravna bilo je neophodno postaviti još par pitanja da bi se utvrdilo da li ispitanici (makar djelimično) poznaju svoju religiju.

Primjera radi, da li i koliko puta su toga dana uzeli Božje ime uzalud?

Kako bi rezultati bili ušminkani, kao i ova anketa hajde da se prisjetimo šta smo to u stvarnosti slušali od milozvučno vjernog naroda srpskog.

Prije par godina sam čuo priču da je grupa mladića nabavila crkveni kalendar samo da bi obogatili svoj opus svetaca, psovali ih i tako privlačili pažnju.

Ne, nisu to bili sektaši, narkomani nit' bilo kakva devijantna grupa. To su bili momci koji su sa porodicama slavili slavu, dočekivali sveštenika, a većina njih je zasnovala porodice nakon crkvenog vjenčanja (statistika bi rekla da spadaju u ove vjerujuće zar ne?).

Psovke raspona od Časnih veriga, preko ostroških prečica pa do moštiju svetitelja i prosvjetitelja postale su glavni dio narodnog govora, jer ono vele, šta je Srbin bez psovke.

Navijači su 80-ih, uz probuđeni nacionalizam i vjerska osjećanja (kako vole da ističu) rado pjevali: Sveti Sava svetog Duju j***o u bu*u.

Al' valjda mi to smijemo, najreligiozniji smo narod, a i Bog je Srbin nebesa su naša...

.................................. 

A psovka ko psovka, u svojoj okolini je tek puko izgovorena riječ koja dobije na težini tek kada se na neki period odmaknemo od svoje okoline.

"Šta ležiš j..o mater, 'ajmo na fudbal" bila je tek puko izgovorena upitna rečenica klinca iz Bosne zbog koje je primio dobre batine od dečka iz Crne Gore, jer tamo se samo otac psuje.

A kako bi onda, da se odmaknemo još dalje, nekom strancu objasnili da psujemo majku (koja nas je rodila), Boga (koji je sve stvorio), sunce (koje nas grije) i hljeb (kojim se hranimo), a da uprkos tome redovno idemo u crkvu, pričestimo se i upiremo prstom u ateiste kao izdajnike vjere.

Kako da mu objasnimo da kod nas psovka nije psovka, da je psovani Bog tek neka metafora trenutne ljutnje ili već čega.

Baba Vanga reče da će Srbi propasti jer mnogo psuju, a Marko Vidojković da bi zakon o suzbijanju psovki izveo milione demonstranata na ulice srpskih gradova, narod sa druge strane priča da vjeruje u Boga dok ga zamišlja kao starca koji im upisuje plus i minus i bdije iznad ravne zemlje, centra ekumene.

Da bezgrešni treba da prvi bace kamen, autor ovoga teksta bi među zadnjima bio u redu, al' makar postaje svjestan svojih grešaka. Psuje s' vremena na vrijeme ali makar se svrstava u onih 41 odsto srpskog življa.