<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pušionica za dežurne učenike

Zaista je pitanje pušenja, pardon, nepušenja, postalo toliko škakljivo da je mnogo lakše početi pušiti, nego li nekome objašnjavati zašto ne pristaješ da sebi svakodnevno oduzimaš po pet sati života jednom kutijom cigareta.

17. april 2019, 12:00

Pita me jedan poznanik: „Kako to da ti ne pušiš?“ Pa me nutka cigaretom svaki put kad sebi pripaljuje. Pomišljam kako drsko lažem kad mu odgovaram sa ne, jer više sam popušio nego li on sam za onih sat vremena, koliko nam je trebalo da progutamo ono malo gorke crne tečnosti iz prljave bijele šoljice. Što udahne, to i izdahne i još mi gratis nudi godinama građeni pušački zadah. Zaista je pitanje pušenja, pardon, nepušenja, postalo toliko škakljivo da je mnogo lakše početi pušiti, nego li nekome objašnjavati zašto ne pristaješ da sebi svakodnevno oduzimaš po pet sati života jednom kutijom cigareta. Zatim, zašto sebi dobrovoljno ne načinjavaš zadah krepanog pacova u ustima? Zašto, s radošću i osmijehom na licu, ne požutiš svoje zube, jer to je, za razliku od izbjeljivanja, sasvim besplatno (izuzme li se kupovina cigareta). Zašto ne pristaješ da samog sebe izoluješ iz ljudskog društva (barem onog u normalnim državama)? Zašto sebe, dobrovoljno, ne želiš dovesti u situaciju da četvrtinu svoje mizerne plate potrošiš na kupovinu sušenih listova, umotanih u bijelu hartiju? Zašto ne pristaješ da radije kupiš to smrdljivo govno, nego djetetu daš za sendvič? Zašto ne uživati u jutarnjem kašlju i onda kada nije sezona gripe? I, na kraju, zašto sebi, opet dobrovoljno, ne povećati šansu da umreš mlad, od raka pluća? Kako sve to da ispričam, a da ne kažu da sam lud?
Eto, neki dan pošaljem dežurnog učenika da mi kupi sok na kiosku preko puta, a on mi donese kutiju marlbora. Kaže, ja sam mislio da Vi pušite. Kasnije mi cijeli čas priča izmišljeno opravdanje. Kaže kako je zamijenio, zbog svih silnih obaveza: jednom nastavniku kupi sendvič, drugom čokoladu, trećem, vodu, četvrtom cigarete... Dijete se raspametilo od svih obaveza dežurnog učenika, pa nije ni čudo što je meni donijelo cigarete umjesto soka. Još ga pitam kako mu prodaše cigarete, pošto je maloljetan, a na to mi se cijeli razred smije. Crvenilo mi obuze lice: posrami me vlastito neznanje.
Tada se sjetih još jednog zašto: „Zašto ne bih pričao djeci jedno (kako pušenje ne valja), a radio drugo, k'o i svi hodže, popovi i ostali...“ Odem i malo dalje pa se pitam kako da djeci pričam o poštenju dok se duhandileri bogate prodajući duhan na javnom mjestu. Kako da im pričam o štetnostima duhana, kad im veću štetu čini udisanje „čiste“ have u ovom našem jadnom vatanu? Pročitah kako je naša zemlja na dnu po dužini trajanja životnog vijeka, a Njemačka, Austrija, Švicarska, Norveška, Španija su u samome vrhu.
Na koncu, kažu, uvest će zabranu pušenja na javnim mjestima i kod nas. Zamišljam sebe kako idem ulicom, a oko mene nigdje nikoga, samo pustoš, dim iz dimnjaka...