<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto nisam član crkve ili šta to imam protiv iste

02. februar 2012, 12:00

Napisao je nekada davno Bertrand Rasel čuveni esej „Zašto nisam hrišćanin“. Ja zaista ne namjeravam da dosegnem tu slavu i te visine koje je slavni filozof dostigao, niti se planiram baviti filozofijom i dogmatikom kao što je bio slučaj sa njegovim djelom. Između ostalog, jer smatram da se tome nema šta mnogo dodati, uzmite pa pročitajte.


Mene interesuju neki drugi nivoi rasprave o religioznosti, koji su na prilično nižem nivou i dosta su površniji, banalniji. Za početak, postavio bih problem odnosa čovjeka i (sopstvene) duhovnosti na tri ravni. Kao najviši, stavio bih samu duhovnost i potrebu ljudi da na neka pitanja daju odgovore na jednom duhovnom nivou. Nemam ništa protiv toga. Drugi nivo bilo bi pripadanje određenoj religiji, po sopstvenom (ili, što je češći slučaj, nametnutom) sentimentu i opredjeljenju, i nemam problem ni sa tim. Treće je više manje aktivna pripadnost određenoj crkvi, što je u određenim društvima manje bitna (kao recimo u SAD, gdje je pripadnost hrišćanstvu, odnosno protestantizmu veoma važna odrednica, ali kojoj konkretno crkvi pripadate i nije toliko bitno) dok je u drugima odlučujuća – recimo kod nas, kad se kaže da ste pravoslavac, automatski se podrazumijeva da pripadate SPC, ili ako ste musliman, da ste pod krilom ef. Cerića, nema vrdanja. Čak ni tu nemam problem, ali imam problem sa organizacijama koje sebe nazivaju „tradicionalne crkve i vjerske zajednice“ i njihovim odnosom prema nama, „pastvi“, „pučanstvu“ tj. „širokim narodnim masama“ i našem svijetu.


Kao prvo, ono što mi najviše smeta jeste taj odnos duplih aršina i licemjerstva, sakriven iza pojma lažne sekularnosti naše države, a koji se od strane crkava i IVZ (u daljem tekstu, vjerske organizacije) primjenjuje strogo jednosmjerno. Svaki pokušaj države da određena pitanja unutar vjerskih organizacija uredi prema sopstvenim zakonima biva sasječen u korijenu jer to predstavlja „kršenje principa odvojenosti vjerskih organizacija od države“, tako da su te iste organizacije države u državi, sa sopstvenim zakonima, pravilima, od kojih su neka toliko pregažena dosadašnjim civilizacijskim napretkom da je apsurdno uopšte pričati o osnovanosti istih, a poput odredaba o ulozi žene u svakoj od tih religija. Preko toga što se radi o bezobraznom kršenju prava na ravnopravnost polova (od toga da žene ne ulaze u džamiju ili velikodušnosti hrišćanske konfesije koja dozvoljava ženama ulazak u bogomolju, a čak mogu da budu popadije ili vjeroučiteljice, ali nikad sveštenice ili vladike) pa preko odbijanja svake pomisli da bi se novčani tokovi i određene transakcije sveštenih lica i pripadajućih firmi (kojih ima itekako) trebali staviti u sistem PDV-a pa sve do činjenice da sve te vjerske zajednice sa gnušanjem odbijaju da se povinuju pravosudnom sistemu države kad neko od klera izvrši neko gnusno zlodjelo poput napastvovanja djece (po strani ostavljam situacije finansijskih malverzacija, to je zanemarivo sa etičke tačke gledišta) izražavajući želju da se te stvari riješe unutar organizacije, uglavnom na nekim zatvorenim sjednicama nekih sudova časti koji se samo zovu tako, a daleko da su zaslužili taj naziv.


Sve ovo ne bi bilo toliko problematično da ta barijera funkcioniše u potpunosti, ali ona je kao brana na rijeci, propusna je samo u jednom pravcu. Svjedoci smo da se o svakom bitnijem (pa i nebitnijem) pitanju koje spada u domen svjetovne vlasti i sekularnog života uopšte svaka od vjerskih organizacija redovno „očituje“ i ima svoje cijenjeno mišljenje, recimo da li u državnim školama (plaćeno parama poreskih obveznika koje niko ne pita ništa) treba da bude časova vjeronauke. Zadržimo se samo malo na ovom pitanju. Ako crkve i Mešihat misle da djecu treba učiti o vjeri, nema nikakvih problema. Neka osnuju svoje škole, neka sveštena lica drže časove po kućama, neka zakupljuju sale, organizuju tribine, to sve obogaćuje ponudu za duhovno uzdizanje. Ali ne, ovdje je riječ o nečemu sasvim drugom, a to je da se time ubijaju dvije muve istovremeno – prvo se o trošku drugih propagira sopstvena konfesija (a da se ne lažemo, crkva je uvijek počivala i oslanjala se na marketing – sjetimo se svih pričica o blagodetima svake od religija koje su ovdje zastupljene) a takođe, ovim se širi „ciljna grupa“ – mnogo više potencijalnih mušterija će doći da čuje ono što se propovjeda, nego što bi djece roditelji dobrovoljno poslali na neke dodatne časove vjeronauke. Stari su to majstori marketinga – znaju oni šta je pritisak vršnjaka i želja da se ne iskače iz stada, na to se i ide i to je sva priča oko vjeronauke u državnim školama.


Mnogo je oblasti o kojima popovi i imami imaju da kažu neku pametnu – kad god se negdje pojavi neka etnička netrpeljivost, eto duhovnih pastira. Treba da se gradi park, pitaj popa. Da li da djeci dolazi Djed Mraz, ček’ da vidimo šta misli ulema. Tu se odvojenost države i crkve ne postavlja kao problem, Ono što je zanimljivo, jeste činjenica da se u međuvremenu sveštena lica uzoholila da pod plaštom brige za „duhovni život“ svojih štićenika daju mišljenje o svim mogućim temama, preko statike mosta do odgovora na reviziju pred Vrhovnim sudom. Ono za šta se ljudi školuju godinama, gdje se konstatno osporavaju stare istine da bi se došlo do novih, što je zasnovano na godinama i vijekovima eksperimenata i proučavanja, tamo gdje nauka ne smije da kaže da je bilo šta definitivno, o tim pitanjima će se rado očitovati sveštenici na osnovu toga jer su proučili jednu knjigu staru hiljadu i kusur godina, koja je bezgrešna i koja je sve rekla. U njoj se nalaze uputstva kako otvoriti konzervu, skakati padobranom i voziti trke formule 1, samo treba znati naći. A tu su naši dragi sveštenici da nam to pojasne. Iako se i sami pozivaju na neke dodatne spise (kao što su recimo hadisi ili vrlo popularna pisanija vladike Velimirovića), zar time ne potiru osnovni postulat, da je Knjiga jedina koja ima sve odgovore i kojoj tumača i dodatka ne treba?


Dakle, dok sa jedne strane imamo ljude od nauke, koji su prolili litre znoja učeći i usavršavajući se, nastavljajući to da rade i nakon okončanja formalnog školovanja, dotle se sveštenstvo obučava u institucijama sa programima koji nisu dostuni sudu i kritici javnosti, gdje se dosta vremena posvećuje ritualima i učenju koje ne podstiče kritičko mišljenje. Nakon okončanja studija, ti isti sveštenici nisu u obavezi da se usavršavaju ali zato se nalaze pozvanim da o svim mogućim temama izražavaju mišljenje.


Uz sve to, nivo licemjerstva koji prikazuju prevazilazi sve moguće granice – dok nama savjetuju da se ravnamo po knjigama iz prvih nekoliko vijekova ove ere, kad je, navodno, „istina objavljena“, oni uživaju u blagodetima onog što se zove tehnološki napredak, a koji je ostvaren zahvaljujući mrskoj nauci i stalnom preispitivanju svega. Takođe, siromašnih je carstvo nebesko, ali to ne znači da se Kačavenda ne voli voziti u Audiju sa motorom od 4.2 litra zapremine. Ljubav prema materijalnim dobrima automatski diskvalifikuje svaku priču naših sveštenika o asketizmu koji je prvobitno bio postavljen kao ideal kome treba težiti.


Takođe, kad sam se već dotakao episkopa zvorničko-tuzlanskog, vladike Vasilija, u njegovim govorima primjećujem tendenciju da se sve više gađa floskulama i da zapravo vrti par sintagmi i rečenica pa se s vremena na vrijeme zapetlja. Ovaj nesporno elokventni čovjek je nedavno o Božiću pominjao nekakvog Prvomladenca, što, po mojim skromnim mogućnostima saznanja, ne predstavlja nikakav atribut niti zvanje vezano za bilo koju ličnost u istoriji pravoslavnih crkava, te je vjerovatno neki amalgam Prvorođenog i Bogomladenca, što jesu nazivi koji se vezuju za Isusa Hristosa, ali ovo više govori o tome da se vladika zapravo ulijenio i da svoje govore sve češće ispaljuje mehanički, redovno ih začinjavajući troparima koje je do sad izgovorio milion puta, jer kad god čujete da je krenuo rečenicu sa „Slava Bogu“ znajte da će je završiti sa „na visini, na zemlji mir, među ljudima dobra volja“. O ubacivanju prozivanja drugih vjera, o tome ću neki drugi put.


Ali, kao što sam naznačio na početku teksta, šta očekivati od ljudi za koje je sva istorija i napredak čovječanstva već okončan, ili besmislen i sve se svodi na čekanje zagrobnog života ili dolazak Sudnjeg dana? Kao što rekoh, nemam ništa protiv, ali ako smo već mi osuđeni da odrađujemo ove zemaljske dane dok čekamo vječni život, volio bih da nas naša sveštena lica poštede svojih savjeta u pogledu toga kako da ih proživljavamo, jednostavno do sad me nisu ubijedili niti u iskrenost svojih nastupa niti u to da mi žele dobro.