Tiranija većine se ne sadrži samo u preglasavanju jednog naroda od dva druga; ne sastoji se samo u majorizaciji jednog naroda od strane drugog, u kulturnoj i političkoj hegemoniji jedne etničke grupe u odnosu na drugu ili druge. Tiranija većine je generalno u tome da takvi grupni odnosi, takve kvalifikacije i kategorizacije tjeraju individuu da se, htjela - ne htjela, radi sopstvenog (u prvom redu fizičkog) opstanka pridruži masi, da djeluje u čoporu, u hordi, da se opredijeli za tabor.
Radi se o produženoj ruci političke ideologije koja manipuliše i eksploatiše primarni instinkt za samoodržanjem, a to je kooperacija grupe na kojoj ljudska vrsta počiva (s tim što je u ovom slučaju taj instinkt izmanipulisan od strane partikularizma i partikularnog identiteta).
U takvoj atmosferi, u takvoj kulturi - komunikacija između pojedinaca različitih grupa ne postoji, a komunikacija između grupa je svedena na javnu komunikaciju poglavica, poglavara: vjerskih, svjetovnih... I to putem medija - preko naših leđa i ušiju.
Individua postaje zatočenik "tamnice naroda" (samo što se u ovom slučaju radi o jednini).
Ta tiranija grupe nad pojedincem nije samo karakteristična za "množine" i "većine". To može kod manjina biti čak i više izraženo. Manjina se plaši da će biti asimilirana, da će nestati, da će izgubiti identitet, stoga svakog pojedinca smatra dragocjenim nosiocem tog identiteta. Ako pojedinac ili pojedinka odluče napustiti grupu - manjina ih smatra izdajnicima.
Ja ne znam da li to spada u kolektivno nesvjesno ili se radi o nekoj vrsti nagona za samoodržanjem vrste - to kada zajednica jednostavno izgura i žrtvuje one koji joj nisu bogzna kako privrženi (ili su "na svoju ruku") moralizirajući surovo opštezajedničku dužnost kažnjavanja odroda, izroda, tj. "izdajice roda svoga" i naroda.
To je taj takozvani "korporatizam", kako ga je Musolini definisao. (Na njega mislimo kada kažemo "nacionalni korpus".)
Musolinijev korporatizam bez kojeg, kako on kaže, ne može biti fašizma, jeste kada se svi pripadnici nacije osjećaju kao jedno tijelo (korpus). To "tijelo naroda" je nerazdvojivo od teritorije koju narod zauzima ("krv i tlo"). "Tijelo naroda" postaje isto što i teritorija na kojoj narod živi i obratno. Svaki komad teritorije se doživljava kao komad tijela. Ako je odsječen - smatra se ranom koja ne zarasta.
Da bi se narod "ukorijenio" u nekoj zemlji koju je u jednom trenutku u istoriji naselio, da bi se "orodio" sa zemljom, da bi je "markirao" kao svoju, bitno je posijati "tijelo naroda" po toj zemlji. Zato su grobnice i groblja važna dimenzija u povezivanju tijela živih sa tijelima mrtvih predaka i zemljom.
Ideološko tijelo naroda u tom slučaju nije samo tijelo živih, već znači ujedno i tijela svih mrtvih. Kult predaka postaje bitan jer obavezuje narod na teritoriju. Iz toga proizilazi i kult žrtve - žrtvovanje za narod, zemlju, otadžbinu. Princip "krvi i tla" u tom trenutku postaje doslovan jer tlo je natopljeno krvlju i "pobratimljeno", poistovjećeno sa narodom.
Žrtva, preci, mrtvi i živi - svi su jedna smjesa identiteta zemlje kojom odišu.
Ovo sve nije ništa novo pod kapom nebeskom.
Nova je bila "Moderna" koja je slavila pojedinca, individualizam. I novi su odnosi koji su u toku i nakon Moderne nastali između grupe, kolektiva i pojedinca, naročito "u nas".
Moderna i individualizam
Moderna je individuu stavila na pijadestal. I kulturološki i ideološki i politički. Proizvela je novu kulturu - građansku kulturu. Proizvela novi identitet - individualni identitet. Proizvela državu koja prepoznaje i štiti ustavom individualna prava i slobode. Pravosuđe koje insistira na individualnoj odgovornosti.
Individua je konačno odrasla sa Modernom. Prestala biti patroniziranom od strane kolektiva. Izašla je iz sjene kolektivizma. Oslobodila se, uspostavila kao istinska vrijednost, nosilac i oslonac društva i kulture: kao poeta, pisac, umjetnik, revolucionar, mislilac, dizajner, poduzetnik, slobodni duh, avanturista...
Čitava Moderna se zasniva na tome: na slobodi pojedinca, na snazi pojedinca, na uspjehu pojedinca, na geniju pojedinca, na individualizmu. To je ta kulturna i politička građanska revolucija koja je podrazumijevala uspostavljanje građanskih vrijednosti i vrlina, građanskog društva i građanske države, tj. građanske republike podređene i odgovorne pojedincu, kao i građanske kulture, građanske umjetnosti, muzike, odjeće, stila i načina života.
Sve je to bazirano na individualizmu kao filozofiji, političkoj filozofiji.
Za Modernu pojedinac je i uzor i uzorak i uzrok.
On ili ona su paradigma kulture: nauke i umjetnosti, društva i države. Bilo da se radi o naučniku, piscu, filozofu, ili o slikaru, kiparu, glumcu, industrijalcu... pojedinac sa Modernom postaje politička filozofija življenja. Uspjeh u velikom gradu, u slobodarskom građanskom sistemu, tj. građanskom društvu slobodnih i ravnopravnih pojedinaca - postaje ideal Moderne.
Čak i nauka zauzima poziciju pojedinca. Jung, npr. insistira na individuizaciji kao izlječenju pojedinca od psihoze kolektivizma, oslobođenju psihe pojedinca iz tamnice kolektivnog nesvjesnog.
Čitava Moderna je zapravo oda jedinki, pojedincu, oda individualizmu, oda individualnom geniju - svim tim "soliterima" civilizacije.
Danas, nakon postmoderne, radi se o kakofoniji komunitarizma - različitih pravaca i "pravaša" (u smislu "entitled" - uvedenih u pravo), multi-mikrokulturno-umjetničkih društava i horova koji krekeću u žabokrečini koja zapravo ne ide nikuda.
Nestaje pojedinac jer nema utočište građanske kulture.
U političkoj i društvenoj areni u kojoj se odvija gigantomahija sitnica i partikularizama u borbi za kulturnu hegemoniju na svojim mikro-teritorijama (poput uličnih bandi i zločinačkih organizacija) - nestaje vrijednost, mjesto, pozicija, a time i autoritet jedinke u društvu.
Nestaje zapravo građansko društvo jer pojedinac gubi ovlasti (ne povlastice nego ovlasti) koje kao građanin (pored prava, dužnosti i sloboda) po ustavu liberalne/građanske demokratske države - ima.
Klasna borba
Činjenica je da se u modernoj istoriji "u nas" može jasno nazrijeti svojevrsna zavjera kolektiva protiv pojedinca iliti "kolektivista" protiv "individualista" u obliku ideološke borbe "naroda" protiv "građana".
U toku i nakon Drugog svjetskog rata to je bila klasna borba. Srednja građanska klasa iliti "buržoazija" bila je od strane Marksizma viđena kao klasni neprijatelj proletarijata. Rezultat je bio taj da je građanska klasa ideološki protjerana iz zemlje nakon završetka rata. Izbačena je iz državotvornog ljubavnog odnosa vladajuće partije i "naroda i narodnosti" između ostalog zahvaljujući populističkoj retorici političke elite koja je govorila generalno "u ime naroda", a protiv srednje, obrazovane, građanske klase, tj. "buržoazije".
U toku i nakon posljednjeg rata, rata devedesetih, srednja građanska klasa je također izbačena iz zemlje (i vladajućih struktura) iz jednako ideološkog, ali nešto drugačijeg razloga. "Građanska klasa" koja se formirala visokim socijalizmom je na sličan, populistički način, predstavljena kao prepreka "prirodnom odnosu" političke elite (nacionalističke ideološke vlastele na vlasti) svaka sa svojim narodom.
Srednja/građanska klasa je ponovo postala ideološkim klasnim neprijateljem osamnaestonovembarske diktature i ruralne, tj. folklorne harmonije između nove narodne tj. novokomponovane narodnjačke vlasti i narodnjaka na svaki način: kulturološki, ideološki, ekonomski, obrazovno...
U posljednjem ratu i nakon njega možemo se prisjetiti opšteg raspoloženja i naguravanja, tj. izguravanja nekih zbilja vrijednih, neponovljivih pojedinaca iz društva, iz javnog života; preuzimanja njihove imovine, simboličnog i društvenog kapitala, tj. zauzimanja njihovim progonom upražnjenog mjesta i uloge u društvu, u kulturi, u "gradu".
Građanska kultura, građanska svijest, način života jednostavno nisu bili poželjni za konzervativce i tradicionaliste koji su populistički forsirali korporatizam, nacionalni korpus, krv i tlo, folklor i selo. Tim više i prije što je građanski s(l)oj devedesetih predstavljao onaj s(l)oj ljudi koji nisu marili za vjerski i etnički identitet, za tradiciju generalno, nego su kao prosvijećeni, napredni (progresivni) i liberalni pojedinci živjeli i stvarali sopstvenu, novu, modernu, savremenu, građansku, gradsku, kosmopolitsku stvarnost i kulturu - bili su viđeni kao ideološki i klasni neprijatelji, kao prijetnja za osamnaestonovembarski režim revanšistički nastrojenih nacionalista koji su iskoristili priliku da ih etiketiraju kao ateiste, sekulariste i komuniste, da im natovare ideološku istorijsku krivicu i osude na ideološku smrt ili progonstvo.
(Ako su to zbilja bile "nepopravljive komunjare", nevjerovatno je da ih je "kapitalistički Zapad" kao obrazovane, civilizovane, progresivne, moderne i liberalne građane tako dobro prihvatio i primio te da su se oni dobro i brzo individualno integrisali i adaptirali na liberalnu, demokratsku, kosmopolitsku kulturu, za razliku od domaćih konzervativaca i kolektivista koji još uvijek žive u praistoriji plemenskih ratova i podjela.)
I dalje vlada emocija i emocijom se vlada. Emociji se robuje. Nacija "u nas" je prvenstveno kolektivni osjećaj, a ne građanska ideja/koncept države za pojedinca.
Važno je podsjetiti se da je moderna građanska država zapravo proklijala iz racionalizma i individualizma, a da su nacionalne države inačice kasnijeg romanticizma. Puk na ovim prostorima je u devetnaestom vijeku bio preplavljen nacionalnom emocijom, romantičarski, ali nikada nije bio prosvijetljen racionalizmom, individualno. I tu smo i zaglavili do danas, s tim da je vremenom emocija postala jeftinija, porobljavajuća i zatupljujuća, a ne oslobađajuća.
Hoću da kažem da je individua izrodila državu, (koncept moderne države), a ne narod, ne kolektivitet koji se (kako smo se i sami na našim prostorima uvjerili) u pravilu poziva na srednjovjekovlje, tj. srednjovjekovnu, patrimonijalnu, feudalnu državu (što je upravo reakcionarski jer se radi o prizivanju nazadnog koncepta države koji je negacija, odnosno suprotnost, moderne građanske države).
Politički identitet građanina je u istoriji moderne, građanske, sekularne države postojao prije nego ispolitizirani etnički ili vjerski identitet grupe. Politički identitet građanina i individualna građanska prava su upravo temelj liberalne demokratije; ugaoni kamen moderne građanske države. Nacionalna država konzervativnog nacionalizma negirajući originalnu modernu građansku državu automatski negira i pojedinca. I obratno.
Nepoznati građanin
To se najbolje vidi na primjerima ličnih ratnih tragedija koje industrija nacionalne istorije pretače u nacionalnu. Apsurdno je to što upravo zbog ličnog imena i prezimena autentične individualne (a time i univerzalne) priče bivaju, da tako kažem: depersonalizirane i "nacionalizirane". Jednom sakupljene "na kamaru", pod zajednički imenitelj, lične tragedije bivaju stavljene u istu ladicu, na isti tas statistike: grupne, nacionalne tragedije, čineći tako uniformnijom i težom sablast prošlosti i kolektivnog sjećanja za provariti današnjim građanima.
Subjektivni doživljaj i lična tragedija biva pregažena i ispeglana industrijom "objektivne" nacionalne istorije i nacionalne tragedije što zauzvrat rezultira time da današnji građanin ne može ljudski pojmiti nečiju ličnu tragediju kao univerzalnu, već isključivo politički - kao nacionalnu, i time često automatski postaje pristrasan (da ne kažem subjektivan).
Ovo možda zvuči pretjerano banalizovano s moje strane, ali evo jednog kontraprimjera:
U ovom gradu (govorim o Sarajevu) fali, na primjer, jedan "spomenik nepoznatom civilu", tj. "spomenik nepoznatom građaninu i nepoznatoj građanki" tek toliko da odškrine vrata u bedemu kolektivnih identiteta i propusti propuh "arhetipa individue" kroz nas pojedinačno. Da nas podsjeti na taj individualni odnos "jedan na jedan". Da ne insistira na odnosima naroda prema narodu, grupe prema grupi, horde prema hordi koji nas odaljava od individualizma građanske kulture, društva i države.
Kada bi postojao spomenik "nepoznatim građanima", kao što postoji "nepoznatom junaku", onda bi se taj "imago ignoto" tj. sjena tog arhetipa građanina nadvila nad našom savjesti u atmosferi tog nekog zdravog, građanskog, oslobađajućeg urbanog otuđenja koje stvara i pruža prostor pojedincu da eventualno posegne za nekim mostom empatije prema "drugom" i drugačijem kao "poželjno nepoznatom".
"Poznato" je uvijek specifično, a "nepoznato" je uvijek univerzalno. "Nepoznato" je apsolut jer sve što je nepoznato čini jedno isto "nepoznato". Radi toga je poželjno. Ono "resetuje" pristrasnost i predrasudu. Množi ih sa nulom. Naročito onda kada se prizna i izjavi.
Istinski "nepoznato" ne mora biti odmah i "nepoželjno". Naime, mi ovdje nismo u konfliktu zato što se ne poznajemo, već zato što vjerujemo da se poznajemo predobro. Ovdje narodi jedni na druge projiciraju najgore svoje karakteristike i morbidnu intimu koja ih je "zaljepila" međusobno kao neku "smolu", uplela ih u ultra-bliski bipolarni odnos kao dva elektrona u kvantnoj fizici: jedan pozitivan, a drugi negativan i obratno, čas ovako, čas onako... Naizgled su svjetlosnim godinama udaljeni jedni od drugih, a kada uđeš u njihov mentalni svijet - svaku noć liježu u krevet jedni s drugima. Jedni drugima predstavljaju neki peh, prokletstvo, zlu sudbinu, loš brak o čijem razvodu maštaju.
Možda bi nas ta "nova distanca" podsjetila na taj neki građanski duh, pa makar on bio i sablast. Možda bi nam pružila novi pogled na isto. Jer očito je da je došlo do zasićenja istim opštim mjestima i stereotipima. Možda je vrijeme da prestanemo vjerovati u kolektivnu svijest i p(r)ogledamo svojim očima oko sebe. Počnemo koristiti neki drugi dio mozga koji se nije izlizao.
Vjerovatno nisam jedini "urbo-nostalgičar" kojemu se takvi momenti dese, ali često tako u sjećanjima nazrem neku pukotinu kroz koju struji taj sitni propuh, taj duh, "nekadašnji gradski duh", kosmopolitski duh metropole, da izvineš...
Prisjetimo se na trenutak "modernih sebe" u tinejdžerskim danima, u svojim studentskim sobama kada smo bili istraživači, kada još nismo bili konzervativni, poklopljeni ovom olovnom robotskom tradicijom rituala kojima se štitimo od zračenja sopstvenih sjećanja i osjećanja i u nekom dijelu mozga ćemo shvatiti da smo to zapravo mi.
Mi smo zapravo oni - ti nepopularni, nepoznati, iščezli građani našeg grada; nestali, prognani, razasuti, asimilirani, pogubljeni pojedinci, individualci. Prilagodili smo se, presvukli, preobukli u međuvremenu. Promijenili naglasak. Utopili u masu.
Svjesno smo se sami iznutra, a s vana uz pomoć raznih arhitekata nacije i društva, istoričara, statističara i političara, u međuvremenu zvanično "zamalterisali" u "Ćele-kulu" kolektivnog bola i identiteta jer tako je lakše: lakše je podijeliti kolektivnu i uniformnu bol i nevolju. Lakše je preživjeti u grupi.
Investirali smo svako svoj individualni u jedan zajednički, kolektivni bol i nevolju, stavili sve "na kamaru", a poglavice i poglavari, državnici i bankari nacionalnog bola kao nacionalnog blaga i trezora su kapitalizirali na njemu.
Strpljivo čekamo svoj dio kolača (ili mrvice) u svom taboru. Nadamo se da ćemo jednog dana naplatiti sav jad, čemer i nepravdu nekome. To jednostavno jednom mora tako biti. Prosta matematika demokratije kaže: previše nas je da bi bili u krivu, u zabludi, da bi to sve bilo uzalud. "Svijet" to neće dozvoliti. "Naši političari" to neće dozvoliti. "Mi" to nećemo dozvoliti... I tako čekamo godinama... dok nove kolone izbjeglica teku iz novih rat-rana.
Šta je sa onima koji se nisu dali ili jednostavno nisu mogli "inkorporirati" u taj nacionalni korporatizam, u tu kostimiranu korporaciju bola i žrtve?
Šta je sa onima koji su se prestravljeni i zgađeni tim korporatizmom - osuli i rasuli, odmetnuli.
Da li su još živi?
Da li je nas uopšte briga za njih?
Da li zaista postoje ili su se u svojoj čamotinji u inostranstvu uobrazili, umislili sebi da je nad njima sprovedeno nekakvo:
"Građansko čišćenje"
Problem je u tome da ta demonizirana, marginalizirana, pauperizirana, dehumanizirana, stigmatizirana grupa, taj nekad srednji građanski stalež danas zapravo nema nikoga ko bi djelovao za njih, u njihovom interesu, nekoga ko bi ih predstavljao u vlasti.
Popuštajući i ugađajući nacionalistima i nacionalnim strankama, međunarodna i evropska zajednica su učestovovale u "etničkom čišćenju", tj. "građanskom čišćenju" građana iz etno-entiteta. Glas građana se svo to vrijeme zapravo nikada nije ni čuo. (U te građane podrazumijevam miješane brakove, a i one druge individualne slučajeve i porodice koji se nisu identifikovale sa kolektivitetima, nacionalnim ili vjerskim.)
Oni nisu imali kuda. Nisu imali koga. Njihovo iseljenje je omogućila i olakšala međunarodna zajednica, SAD i druge države učestvujući tako u "građanskom čišćenju" i kreirajući time beznadežnu klimu za budućnost građanske BiH.
Taj "malter" je bio izvezen iz zemlje i današnje BiH društvo nema više mnogo šanse da bude jedinstveno jer su blokovi "konstitutivnih naroda" nepovezani vezivnim tkivom građana, brakom povezanih i uvezanih pojedinaca, roditelja i djece "miješanih/mješovitih brakova" koji čine istinski identitet i paradigmu BiH više nego iti jedan "konstitutivni narod" ponaosob, (koliko god on "naj-" ili pak "nad-brojniji" bio).
Čak ni svi ti narodi zajedno, u najharmoničnijoj mogućoj političkoj zajednici - to ne predstavljaju jer, realno govoreći, u bračnoj zajednici "mješovitog braka", u pojedincima i pojedinkama koje su je gradile, kao i u samom plodu takvog braka se ogledala, ogleda i uvijek će se ogledati istinska, slobodna, napredna i građanska - ne samo BiH, već i Evropa, pa i čitav svijet.
Kao da su svi zajedno, svjesno ili nesvjesno, nastojali da taj s(l)oj, to vezivo, građansko vezivo - istisnu i protjeraju.
U tome se svi nacionalisti slažu: u šikaniranju, diskriminaciji i progonu građana koji su istovremeno i građanska klasa, istinska građanska klasa, jer samim tim što nisu konzervativni i tradicionalni, što su slobodni, otvoreni, što su miješani - oni su progresivni, liberalni, moderni, novi građani budućnosti.
Konzervativci su se ideološki urotili protiv ove klase iz dva jednostavna razloga: prvi je taj što se radilo uglavnom o mladim (barem duhom), urbanim, obrazovanim, tj. prosvijećenim građanima, naprednim, liberalnim, progresivnim (dakle sve ono što konzervativci nisu), a drugi je taj što se oni etno-nacionalno nisu mogli razvrstati, tj. svrstati.
Oni su biološki, a konsekventno tome i politički "predodređeni za građansko samoodređenje" kao individue, autentični, specifični, originalni, i novi. Jednako kao što etno-nacionalno "čisti" konzervativci vjeruju da su biološki, a time i politički - predodređeni da se odrede etno-nacionalno.
Vjerovatno postoji i treći, najvažniji razlog, zašto su se konzervativci narodnjaci urotili protiv progresivnih građana, a to je taj što su oni zapravo najveća (ili bolje reći - najmanja) manjina, tako da su kao "najlakši problem" bili prvi na spisku za protjerivanje. S njima se bilo najlakše obračunati. Smetali su etnokratiji osamnaestonovembarske diktature. Smetali su "multietničkoj BiH". Smetali su kulturnoj hegemoniji multietničkog folklornog društva u BiH.
