Mislim, naravno, na ono fantaziranje koje se nastavlja na
pojedinačne, često nepriznate i s pravom cenzurisane fantazme, i na to
kako fantaziranje podupire običnu, jednostavnu, presnu laž. Pokušaji da
laži izgledaju bolje kad se ispričaju, naročito javno, i da se sakrije
ono što je mali, lični, sebični interes odnosno pokrivanje pravih
motiva, često postaje medijska praksa, kojom se onda strah medijatora
prenosi i na publiku: ona je ta koja treba da proguta presnu laž i još
je uvrsti u nešto što je većini blisko, razumljivo, domaće. Niko se više
ne pita kako laž pomoću straha deluje na ljude, koji bi prema svojim
fantazmama inače mogli i morali da ostvare neku distancu, humor i
kritički senzibilitet za svaki pokušaj manipulisanja. Fantaziranje,
neposredno i izvorno nastalo u glavi jednog vodećeg političara, nalazimo
u mnogim aspektima nedavnih izbora u Srbiji i u njenoj političkoj
svakodnevici između usiljenih izbora…
A onda se dogodio srećan završetak austrijskih izbora, i pokazalo se
da postoji način da se fantaziranje prepozna, razgoliti i svede u prave
mere, kao i da se potpuno dezavuiše preteća realnost podeljenosti
građana neke države po polovini, nemogućnost jedinstva i slične crne
perspektive, čiji je glavni cilj da pokopaju čak i rudimentarne osnove
parlamentarne demokratije. Za predsednika je izabran stari dvostruki
izbeglica, neaustrijanac, izvan stranačkih igrica, i još univerzitetski
profesor: ukratko, nešto što bismo mogli da zamislimo samo za idealnu
Austriju, u kojoj nikad nije bilo Hajdera… Čak ni naizgled razumna briga
o „podeljenosti“ austrijskih građana ne stoji: ona je potpuno fiktivna,
jer su za suparnika Hofera i desnicu, a navodno zbog izbeglica, glasali
u onim krajevima u kojima se izbeglice nisu nikada ni pojavile.
Ponavljam: glasali su zbog laži, koju su nadogradili fantaziranjem
ponuđenim od strane korumpiranih političara i nepoštenih, neosvešćenih
medija. Polovina građana Austrije koja je to kupila, progutala i zatim
se ponašala neetički i licemerno, naprosto ne zaslužuje da bude slušana,
i izvesno ne postoji kao politička snaga, jer je izgubila svaku
kredibilnost. Nije naime reč o nekoj naivnosti, nego o sračunatom
nepoštovanju ljudskih prava, koristoljubivosti i nepoštovanju razuma.
Onaj ko to hoće da preuzme kao svoj politički kapital odnosno prtljag
(Hofer), ne zaslužuje nikakvu ozbiljnu političku pažnju, i može biti
viđen samo kao opasnost za red i civilnu upravu. Opasnost za sigurnost
dakle izvesno predstavljaju građani koji su spremni da prihvate laž, i
da se prema njoj opredeljuju tako što u laž ugrađuju i svoje najgore
fantazme. Dosada se, posvuda u Evropi, u mržnji, strahu i merama
bezbednosti uperenim protiv izbeglica, opredelila samo desna,
konzervativna opcija. Možemo do mile volje fantazirati o prošlosti
totalitarnih levica i o zloćudnim starcima i ludoj omladini koji bi,
zajedno, da totalitarizam vrate: no realne mere, napade, medijsku
histeriju, mržnju i fantaziranje o izbeglicama sistematski radi i gradi
evropska desnica: ona je dakle ta koja bi trebalo da bude prva meta
državnih mera protiv straha i krize, jer je ona ta koja ih izaziva. U
tome smislu još karikaturalnije zvuče „analize“ po kojima nema
prihvatanja izbeglica zato što ih moramo prepoznati kao „drugog“,
priznati da ih (u sebi) mrzimo, ili već šta god je nesavestan um sklon
novcu i slavi sposoban da izmisli a mi da prihvatimo, ne bismo li
dokazali kako poštujemo trendove i imena. Jedina opasnost i strah oko
izbeglica, koji izazivaju brigu za njih, mogu biti njihovo zdravstveno i
psihičko stanje, glad, žeđ i zima, udobnost, i ispunjavanje njihovih
ljudskih želja, na koje svi imamo isto pravo. Recimo, da zatvaranjem
granice između Makedonije i Grčke hiljade porodica, dece i staraca
ostaju razdvojeni od svojih, bez mogućnosti da se pridruže onima koji su
već stigli negde u Evropu: negirano je jedno od osnovnih ljudskih
prava, da pojedinci svih uzrasta budu sa onima sa kojima hoće da žive…
Austrijski izbori su razgolitili sve ovakve postupke, koje smo
mesecima gledali, bespomoćni – austrijsko zatvaranje granica kao deo
pijačnog dogovora ministarke unutrašnjih poslova sa proračunatim većim
ličnim dobitkom na jugu i u desnici, histerične ispade u provinciji i
gradsku toleranciju i razumne mere sa izbeglicama – nešto što, recimo,
ni država ni gradske vlasti u Sloveniji nisu pokazali. I onda, konačna
pobeda onih nekoliko desetina hiljada pismenih austrijskih građana koji
su uništili jeftino zaigranu političku demenciju druge polovine.
No ovaj primer šalje ključnu i vrlo zabrinjavajuću poruku o tome da
je za fantaziranje i laž potrebno jako malo, zapravo ništa: treba samo
uveriti nekoga da deo svojih frustracija izruči pred mikrofon, pred
lokalnu vlast, komšiji ili ukućanima, i stvar je krenula. Neki likovi će
onda tu frustraciju prikazati kao nešto što svaki građanin treba da
ima, kao u reklamama za samousluge. Suština poruke je da kvalitet nije
važan, da profesionalnost kvari medije, da je istinoljubivost nešto što
je nužno povezano sa prostaštvom i primitivizmom. Sve ostalo ostaje
skriveno ili naprosto nevažno i zapravo nepostojeće za budalastog
gledaoca i budućeg glasača. Gluposti je široko otvoren put. I zbog toga
je austrijska pouka važna: sedi, razgovaraj sa drugima, razmisli, napiši
pismo.