Nebojša Kuruzović, samoprozvani pjesnik iz Banjaluke, jedan od pokretača Džez poezi kabarea, nekadašnji dugogodišnji radnik u nevladinom sektoru, danas radnik u vladinom sektoru, za BUKU govori o nastanku ovog neobičnog kabarea, poeziji, javnim nastupima, mladima, društvenoj kritici i drugim temama.
Nebojša, možeš li se prisjetiti početka, kako je nastao Džez poezi kabare?
Džez poezi kabare je nastao zato što je meni bilo dosadno u životu, a bilo je dosadno i mom drugu Saši Berendika koji je pjesnik, a ja sam samoproglašeni pjesnik. Prije sedam-osam godina krenulo je naše druženje kroz poeziju. Tada je moja tadašnja djevojka, današnja supruga, bila u Sarajevu, pa smo se viđali vikendima, a u pauzama između vikenda imao sam slobodnog vremena i družio sam se sa drugarima. Saša i ja smo zajedno zabavljali ekipu i tako je sve krenulo. Tada su krenule i neke pjesme da nastaju. Ispočetka nisam imao želju da ja objavljujem neke knjige, iako naravno poštujem pjesnike i oni treba da objavljuju knjige, ali ja jednostavno to nisam želio da radim. Mene je interesovalo izvođenje i bitnije mi je da imam neposrednu komunikaciju sa publikom, nego da objavim knjigu poezije. U to vrijeme pričali smo i o javnom nastupu, na koji smo i čekali nekoliko godina, a naš prvi, sad kultni, nastup desio se u kafiću kod bake Ruže koji je prošao odlično. Bilo je predivno. Poslije toga imali smo pauze, svako se bavio nekim svojim poslom i opet smo se nakon nekog vremena okupili da bismo napravili humanitarni peformans u Doboju na trgu, zvali smo i bend „Kombajn“ da nam se pridruži tada, slučajno smo na tom nastupu dogovorili nastavak saradnje, probe su krenule i svima nam je bilo odlično. Bilo je dosta izazova, jer ova poezija nema neku klasičnu formu i bilo je teško kombinovati to sa jazz muzikom, pa je i cijelo vrijeme bio prisutan i neki tihi sukob između samoproglašenog pjesnika i muzičara, ali naravno na kraju svi smo bili zadovoljni. Napravili smo nekih 12 pjesama koje su sve autorske i krenuli su naši javni nastupi.
Imajući u vidu da se dobro snalaziš na sceni zašto si tako dugo čekao da se predstaviš publici?
Kada je u pitanju snalaženje na sceni pomoglo mi je to što sam davno učestvovao u pozorištu koje se zvalo „Banjalučko novo pozorište“ i sva ekipa koji su danas novinari su takođe išli u ovo pozorište. To je baš bila dobra ekipa. Uradili smo samo jednu predstavu, mislim da se zvala „Amazonke“, a probe smo imali u tadašnjem Domu JNA. Pored toga, dugo sam se bavio parlamentarnom debatom, išao sam na razna takmičenja i vodio sam taj klub. Dugo sam radio i radionice sa djecom, pa mi sama scena kao scena nije strana. Iskreno, ja slabije i vidim, pa me drugari zezaju da ne vidim da li je neko lice u publici namršteno ili nasmijano. Ja nisam glumac i kad sam na sceni, ja odlučim da se dobro zabavim, jer koncert je moj izlazak, a i muzičari se takođe dobro zabavljaju.
Neću te pitati gdje pronalaziš inspiraciju, jer inspiracija je oko nas, ali ću te pitati o čemu najviše voliš da pišeš?
Već neko vrijeme mislim da nam radni naziv albuma bude: „Ne pravdam se, nego se ispovijedam“, ali vidjećemo šta će momci reći. U pjesmama ima dosta autobiografskog, ima dosta doživljaja ljudi oko mene, pa ja malo voajerski uđem u njihovu glavu. Lako je napisati pjesmu kad ju osjećaš. To nije neka velika mudrost. Ale je na primjer moj komšija. Tu je dosta priča sa mog putovanja u Kinu, kao i nekih stvari koje su mene tištile i boljele, pa sam progovorio na taj način. Tu su stvari koje volim. Sada vidim da se neke pjesme zaista porađaju, mene neko posebno ludilo uhvati u tim momentima. To je inspiracija, život! To nije neka pamet.
Foto: Nebojša Kuruzović
U tvojim tekstovima očituje se kritika društva u kojem živimo. Kritika kod nas nije cijenjena, a zaboravlja se da kritika nije uvijek nešto loše, već može dovesti do pozitivnih promjena. Koliko je, prema tebi, važno ukazivati na probleme društva uz kojem živimo?
Mislim da mi generalno imamo problem sa kritikom, mi imako kritičare radi kritičara. Ne treba meni niko pričati kako se loše živi u BiH i RS, ja to znam, ja živim ovdje. Ne pristajem na kritiku koja ne daje neka rješenja. U tom duhu napravio sam i blog pod nazivom „Nova rješenja“, gdje sam napisao šest-sedam rješenja od toga kako da se riješi pitanje državnog uređenja do toga kako da djeca na selima imaju filharmoniju za 1KM. Mislim da treba reći kako treba, jer niko ovdje nije glup. Svi znamo koji su problemi, ali možemo napraviti neki iskorak. Treba upozoriti na nešto, ali i reći kako da se to riješi. Ne možemo samo kritikovati, treba i uraditi nešto.
Radio si u nevladinom sektoru, trenutno radiš u vladinom sektoru, a dugo se baviš mladim. Kako gledaš na mlade generacije kod nas, koji su njihovi najveći problemi?
Ovaj koncert smo radili zbog djece. Tokom organizacije koncerta, koja je bila veoma zahtjevna, bile su mi tri slike u glavi. Prva slika je ta da nacionalna televizija, koja je i nas tri puta ispoštovala, prenosi uživo koncert Miligrama. Ja nemam ništa protiv Miligrama, nije poenta u Miligramu i u helikopteru koji se diže da se snimi koncert, ali smeta mi njihov svjetonazor i rečenice tipa „spavaj sa mnom, a ženi se sa drugom“, ili „da se ubijemo do zore“ . Druga slika mi je da sam nedavno šetao da kćerkom gradom koji miriše na lipu, djevojke i momci sređeni, sve je predivno. Mi smo prolazili pored Hotela Bosna i iz bašte hotela čuje se najstrašniji narodnjak, naravno ja slušam narodnu muziku, kad je riječ o nekim pristojnim pjesmama, ali to što se taj dan puštalo je baš strašno. Treća slika, pijem kafu na pauzi u Dinosu i ulaze dvije mlade djevojke koje čekaju dva momka, jedna od konobara naručuje vinjak, a druga bejlis. Između ove tri slike ja vidim djecu. Ne smije niko „A“ reći ovoj omladini ako joj nisu nešto ponudili. Dajte mladima neki kvalitet i vjerujte da će ga oni prepoznati. Mi puno pričamo, a malo radimo, trebamo voditi djecu na kvalitene koncerte, pa ćemo imati bolju generaciju. Ja sam dugo radio sa djecom i mladima i mogu reći da smo ih mi ostavili, niko drugi.
Foto: Džez poezi kabare - Jazz Poesy Cabaret, koncert na Kastelu
U posljednje vrijeme sve je prisutniji društveni aktivizam u Banjaluci, i tvoja poezija je jedan vid aktivizma. Koliko je, prema tvom mišljenju, važan društveni aktivizam?
Imamo odluku da li ćemo ostati ili otići iz ove zemlje. Ako ostajemo, nepristojno je da imamo samo svojih sedam-osam sati i da ne možemo sat vremena sedmično izdvojiti za nešto što je društveno korisno. To može biti nešto najbanalnije. Međutim, sa druge strane čini mi se da smo stalno u nekim sukobima i zaboravljamo da razgovaramo, ovo govorim kao neko ko je dugo radio u NGO sektoru i ko je u vladinom sektoru. Nedostaje nam komunikacija.
Planovi Džez poezi kabarea za naredni period?
Do kraja godine završićemo album. Sviraćemo na OK festu, a dogovoramao i neke nastupe u inostranstvu. Za narednu godinu locirali smo nekoliko zanimljivih mjesta u Banjaluci na kojima niko nije svirao, ali o tome ćemo kasnije pričati.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
Vezan tekst:
Albert Savić, saksofonista iz Banjaluke: Uspio sam u misiji da živim od džeza
