Ovako se živ čovjek, gdje god da se probudi u ovoj zemlji, suoči sa nestvarnom ljepotom, ljepotom s kojom ne zna šta bi. Muči se.
Rijeke razbijaju stijene suši uprkos. Iz napuštenih kuća i okućnica sjeme proklija i sebi nađe put kroz porušenu ciglu.. Pitka voda izlijeva se pod noge na svakom koraku kako putniku namjerniku, tako i nenamjerniku. Divlji konji čuvaju od našeg neskladnog, svoj svijet u skladnim krdima.
Jestivi plodovi šljiva, smokava, krušaka rađaju pokraj puta kroz trnje i živicu, trunu pod rascvjetalim krošnjama na ničijoj zemlji.
A naš čovjek gladan. Muči se. Pun mržnje, pogrešno usmjerenog bijesa trati ovdašnji insan svaki svoj dan ne trudeći se da traži smisao u danas, ili sutra, kad već ima ima toliko toga besmislenog u juče, prošlom danu, prošlom mjesecu, godini, vijeku čim se dan može ubiti i zabaviti se.
A onda će već po nesreći doći novi, dan. Smisao ovdašnjeg življenja smješten u par tegobnih i beskonačno nerješivih zagonetki prošlosti....
Danas sam prvi put prišao Ramskom Jezeru, u miru franjevačkog samostana Šćit, okružen nestvarnom ljepotom jezera sjeo sam nakratko da odmorim pred nastavak puta. Pored mene za stolom polupijani mudrac bistrio je svoju muku dovoljno glasno da je se ne može izbjeći, pretovarajući svoju tegobu iz jedne dimenzije u drugu.
Nije pričao mojim jezikom, ali je njegov jezik bio neobično sličan mom, pa sam razumio šta govori. A i priča mi je bila poznata. Potapa je, pa vadi, razvlači nemuštim riječima, muči se ... ne znam, kaže na kraju sagovorniku.
On ga je slušao, taj grlati monolog preko boce piva.
I kaže mu, ja idem, a ti, vidi, nikad ne zaboravi da je danas prvi dan preostalog ti života ...
