Termin “Atomski zdesna“ datira iz pješadijske obuke u vojsci bivše JNA. U slučaju potencijalnog rata nuklearnim naoružanjem, komanda “Atomski zdesna“ navodila je da se, kad počnu padati bombe, regruti bace na suprotnu stranu kako bi preživjeli udar.
Rođendan k'o rođendan, počne lagano, svečarski, dostojanstveno, a završi u delirijumu i bunilu alkoholnih isparenja i hemija svakovrsnih. Pogotovo ako ste mlada osoba od 25 ljeta, koliko broji naša slavljenica Republika Srpska. Mladost ludost, što bi narod rekao.
A, onda, kad žurka preraste u pijanku, uvijek se nađe neki deran, slatkorječivac, koji slavljenici obećava kule i gradove. No, ovaj momEk, Emir Kusturica, da prostite, napravio joj je već kule i Andrić-gradove. Doduše, većma djevojčinim novcem, al' ko te pita.
I šta da joj poželi, kako da je impresionira?
-Kupit ću si top, kad tad, kad tad, i onda bit ću tvoj, kad tad, kad tad!
Ma joook. To je tako passe. Osim toga, topića je kupovao sebi u pjesmi njegov kum Goran Bregović, koji će se pojaviti na after partiju za 5 dana. Glupo je da donesu iste poklone.
Atomska bomba! To je to, pomisli Kusta naš nasušni. Kupiću ja sebi jednu malu, malecku atomsku bombu, da čuvam Republiku Srpsku, od..od.. od pogleda bludnih. Zaćori na jedno oko i tutnu plutonijumsku tezu u svoj tekst koji je čitao na svečanoj Akademiji povodom Dana Republike Srpske.
A, po toj tezi, sva nevolja srpskog naroda je što danas prošlost uvažava samo onaj ko ima atomsku bombu.
Znači, vi bez atomske bombe odjebite iz povijesti. Vas ionako niko od ovih 7-8 velikih nuklearnih sila ne uvažava.
Nekako je ovu kavurmu od rođendanskog govora Kusta odradio, ali je svakom, logično, uho zaparala njegova želja da Republika Srpska ima Kustu koji opet ima "malu atomsku bombicu samo da je drži u džepu i tako upozori sve one koji nastoje da dovedu u pitanje opstanak iste.”
"Volio bih da imam jednu ovakvu bombu, pa da zaustavim priču u kojoj su od jednog žrtvovanog naroda napravili zločince", zaključio je Kusturica.
Svašta su obećavali prosci i udvarači našoj slavljenici i najljepšoj udavači Srpskoj. I ruske kredite i aerodrome u svakom većem gradu, i mrežu autoputeva i samostalnost i prisajedinjenje sa Srbijom, i operu, balet, stadione, staze Formule 1, skijaške centre, mostove...Lagali je svi, k'o što muškinje željno pažnje i one stvari, uostalom i laže. Ali, niko joj baš atomsku zaštitu poželio nije.
E, ako to nije džentlmen i princ na letećoj viljušci, onda ne znam ko je.
Izliv filma u mozak
Doduše, nameće se tu par logičkih problema reditelju Emiru. Kud baciti malu ručnu atomsku bombicu braneći ovu i ovakvu Republiku Srpsku, da je zaštitiš, a da se ne samopovrijediš? Preciznije, samoozračiš. Primjerice, u Andergraundu 2, može neki lik (koga će glumiti prof. Kusturica, naravno) ruknuti kašikaru M-2017 u sred Sarajeva, ali će Lukavica biti uništena, a krave će vijekovima poslije teliti svijetleću telad sa 6 nogu na Palama.
Nije Kusta balističar, nego umjetnik. A, u umjetnosti mogu letjeti i viljuške i Trabanti i ljudi i kreveti. Umjetnost je, da tako kažem, jedna forma, oslobođena okova surove realnosti, zakona akcije i reakcije i trivija poput sile Zemljine teže.
I, treba razumjeti velikog genija filma i neimarstva Kusturicu, kome se, kao uostalom i većini genija, dešava tzv. prezupčenje ili ti prebačaj. Konkretnije, izliv mašte u realnost. Najkonkretnije, izliv filma u mozak. Što je sjajna stvar ukoliko se izliv dešava na polju djelovanja umjetnika. Ili na bilo kakvom polju, daleko od djece, sitnih životinja i pijanih muškaraca.
Jer jedno je kad majmun uđe u oboružan «tenak» na filmu, znate to je fikcija, a drugo je kad u zapaljivom govoru, pred još zapaljivijim političarima i uber popaljenom svjetinom sa obje strane ekrana, ponudite jednom dijelu države zaštitarske usluge "atomskim oružjem".
Ko će tebe Emire shvatiti da pričaš u metafori? Dok ti našem čovjeku objasniš šta je metafora ode u rodni kraj i ti i pola Balkana.
Ili nije metafora, gluho bilo?
Pošto si umjetnik, a ne vojni stručnjak, neko bi ti trebao objasniti onda kako je to nemoguće, i ne daj Allahu, Bogu, Višni, Jahvi, Budi i ostalima da Republika Srpska sa tobom posjeduje koji gram plutonijuma ili uranijuma.
Jer.
Jer bi iste sekunde bila, po sistemu Sjeverne Koreje, zatvorena u odistinski sarkofag izolovanosti. Tada bi se stanovnici te «nuklearne sile» sa nostalgijom sjećali kako su mogli kolima od Prijedora do Banjaluke, jer je bilo goriva i kako su palili svaki dan TV, logično, jer je bilo struje.
I zato te priče atomskoj Srpskoj, ako već mora, treba ostaviti za domen fantazmagoričnih epopejičnih bajki. Sa naznakom da je riječ o fikciji.
Pomisliće, Emire, neko da si ozbiljan, da stvarno želiš atomsku bombicu, pa eto ti belaja, za ionako ubelajenu, napuštenu, ostavljenu i upropaštenu Republiku Srpsku.
Moj Kusta, djeca nam se smiju
A, kao da joj dovoljno štete, moj Kusta, nisu napravili Mile i kamarila mu, koji iz očiju vade, a gladnim ustima ne daju. Teško je biti veći Srbin od velikog Dodika, to svi znamo, ali nećemo sad pretjerivati, da ne bude poslije - Kusta, djeca nam se smiju.
Nego, šta je još poželio, izmaštao, saopštio Emir Kusturica na rođendanskoj besjedi?
Ništa posebno. Bakira Izetbegovića je optužio da obavlja "dželatski posao" , dao je uputstva kako voditi predstojeće borbe, pohvalio Milorada Dodika, vlasnika i sale, i restorana, i zabave, i mlade-Republike Srpske. Klasika, koju ni pas sa maslom ne bi pojeo, niti bi se ko osvrnuo na rendom nabacivanje instant srpstva logorejičnim lopatama, da nije te male simpatične atomske bombice.
A, šta je pravi razlog za takav gnjev atomskog mrava Emira Kusturice spram ostatka svijeta?
Otac je odavno otišao na službeni put, slabo se ko sjeća Doli Bel, niko ne sanja san Arizone, Dom za vješanje je preuređen, a nastavak Andergraunda nikada neće biti snimljen. Ostalo je loš i nikakav-celuloid.
I sva tragedija našeg Kuste leži u gornjoj rečenici. Dodajte tome prstohvat loše isprofilisane nostalgije za Sarajevom, svu tugu svijeta za usahlim talentom i dobićete tužnog trubadura, koji luta po našim zabitima u bjesomučnoj potrazi za inspiracijom u sebe i mecenama u drugima, dok izmaštava atomske bombice i gleda kako mu se filmovi, koje je nekad tako dobro radio, danas pretvaraju u trećerazredne projekte.
