Dabome, to je bila isuviše softi varijanta. Nisu svi silni bošnjački jastrebovi, jamda, sletjeli u Luksemburg, e da bi čuli dosadnu balkansku priču o mudima i vojnoj službi. O tome poje i Bora Čorba. Trebalo je to malo zabiberiti.
"Ja ću otvoreno reći da svaki Bošnjak sa 17 godina mora sebi kupiti 'alfa uniformu', čizme, vreću za spavanje, ranac i kraj priče. Kao što imamo fizičku kulturu, radnu kulturu, kulturu ishrane, mi moramo razvijati kulturu pamćenja i kulturu odbrane", rekao je Dudaković.
Opaaa! Ovo je posve novi nivo kulture, da ne kažem ludila, koji propagira general nekadašnje «sile nebeske», Petog korpusa. Doduše, neće ratovati drugovi Luksemburžani i prateća im dijaspora, ali ima ko hoće.
Plati pa ratuj!
Mudri Atif je dobro shvatio bit potrošačkog društva i mora se priznati, pionir je na ovim prostorima neoliberalnog, adrenalinskog ratovanja. Vidio je Dudaković na Jutjubu klipove u kojima veseli Korejanci pjevaju partizanske, ustaške i četničke pjesmice, prije fatalnog pejnt- bol obračuna i pokušao dohakati ovdašnjem inertnom ekonomskom sistemu.
-Jebo te, što ne bi unovčili i ulazak u rat. Bukvalno. Platiš uniformu, vreću za spavanje, ranac i kraj priče, misli se stari genarlisimus i poratni rijaliti menadžer u pokušaju.
Ali, zaista je u pravu čovjek. Današnji internet ratnici su toliki popaljeni da su , čini se, spremni kredite za automobile, tetovaže, mobitele i uopšte uzev, sva sredstva za omamu ženske populcije sa pozicije alfa mužjaka, trampiti za recimo kvalitetan «kreditni proizvod» od svega 8% kamate poradi lične militarizacije.
K tome, treba dodati i atraktivne ratne lokacije. Recimo od Grabeža, Grmuše na bihaćkom ratištu, do, šta znam, vukojebina Kupresa, Glamoča ili kotlina Istočne Bosne.
Nije to mala stvar. Niti sa turističkog aspekta, tipa -Upoznaj zemllju da bi što više mrzio druge, niti sa edukativne pozicije, radnog naziva-Svi proplanci gdje im mozak mogu prosuti... Tako se sve mlado, kurato i mudato može okupljati po našim prelijepim brdama i dolinama, visoravnima i kotlinama i sa sigurne razdaljine, uništavati živote jedni drugima. I ne samo to. Treba biti džender senzitivan. Ko kaže da žena ne zna da mrzi i ratuje? Odmah napraviti feminističke komandosice. Time će i EU pregaoci biti zadovoljni.
Ako postoji briljantan militantni plan, za ciljani odstrel dobrovoljno zadojenjenih nacionalističkih mladih budala to je to! Atifa za Nobela. Za mir. I za rat, ako treba. Za ekonomiju, sigurno!
Samofinasiranje budalu spasava
E, sad dolazimo do esencije, koja izlazi iz Dudakovićevih mudrih usta.
Samofinasiranje! Pazite, kada sami finasirate rat, em što ste militarista, em što ste elitista. I da se razumijemo, nije to ništa novo. Na primjer Vojska Republike Srpske početkom devedesetih je patentirala odlazak na ratište o vlastitom trošku. Jebi ga, svako veće prevozno sredsrtvo je bilo zauzeto distribucijom visokoakciane robe. Takva je ekonomija. Pored toga, ako ste željeli na ratište, morali ste u toj istoj Vojsci Republike Srpske kupiti sebi i uniformu. E, sad, neko je imao para i za «Alfinu» kako sugeriše Atif trendseter, a nekome je, kao potpisniku ovih redova, majka kupila neku maslinasto zelenu, iz nekoliko razloga:
1. Da dijete ne pogine na vjetrometini.
2. Da ga ne zajebavaju kako je poštar na ratištu
3. Da ne ozebe
4. Da liči na vojnika, a ne na socijalni slučaj
Vidite, nema tu toliko militarizma, samo majčinski odbrambeni instinkt i malo fenseraja u Visokoj Krajini devedesetih.
O naoružavanju po sistemu-Plati hiljadarku, pa se klati od strane SDS-a, SDA, HDZ-a, početkom devedesetih, ne treba trošiti riječi.
Toga, mora da se dobro sjeća Dudaković Atif, jer su njegove postrojbe, kapitalu hvala, kupile ni više ni manje nego tenk od strane Vojske SAO Krajine. I zato treba baštiniti tradiciju samofinasiranja.
Znaju za tu tradiciju mnogi. Na priliku u Mostaru gradu, u vrijeme zadnjeg klanja, baštinio se kult rentanja. Prije podne su Bošnjaci rentirali srBsku artiljeriju koja je djelovala po Hrvatima, a poslije podne Hrvati koji su takodje naručeno tukli Bošnjake. Čini se da je hrvatska dijaspora bila podmazanija dojč markama, ali to je sad nebitno.
Ono što je jedino važno je to da je Atif revitalizovao samoratovanje samofinasiranjem. I uopšte ne sumnjam da će to u doba adrenalina&gluposti&potrošačkog društva biti top-šop pogodak.
Još ako se uključe prateće zamrle tekstilne i ine industrije, gdje nam je kraj?! Zamislite sva ta mlada tijela željna krvi, izmaštane osvete i slavne smrti, kako ginu u «Kombiteksovim» gaćama u «Borčevim» potkošuljama u «Saninim» majicama u «Beminim» čizmama...
Potpuni procvat ekonomije.
I na tim čudesnim granicama, na tim horizontima, gdje se ljube nadrealno i realno, racionalno i iracionalno, uvijek bdije jedan prost račun. A, on kaže: Najviše smo se obogatili kad smo ratovali. Pojedinci su čuda pravili dok je klanje trajalo. Sad, jeste ono, možda nisi ti jadni čitaoče, koji si izgubio familiju ili po kojeg člana, koji si ostao bez dijela tijela ili si prizvao kakvu bolest na sebe, nisi ti bogataš, nego prevarena šuša..ali neko jeste shvatio rat kao najbolji biznis. Ko? Isti onaj koji i dan danas vedri i oblači tvojim životom.
Samofinasiranje sahrana
Ovaj Dudakovićev koncept, kojim će baz svake sumnje biti ujedno i budala i privrednik godine, možda izgleda beskrajno primamljiv i inovativan, samo ima jedno «ali» što generalu sreću kvari.
Kako riješiti pitanje sahrana i dženaza poginulih pjetilća na samofinasiranju? Da li, kao sav noramaln svijet i to regulisati kroz uplatne takse, a što bi poskupilo ratnu igricu ili lijepo, kao i do sad, ostaviti, brate mili narodu da tradicionalno iz svog džepa u krugu familje skuplja crkavicu za nišan ili krstaču poginulog djeteta. Fino u svoja četiri zida pakla. Do sada je to funkcionisalo.
Podvuci, a potegni ,nekada su redovni studenti išli protiv svoje volje u smrt, zahvaljujući ludim generalima, a danas je svako studentsko derište na samofinasiranju spremno da plati jedno malo klanje o svom trošku, bar ako je vjerovati pejntbolisti i generalu u penziji Dudaković Atifu.
I kao što se Orvel zeznuo u 84' misleći da će ljudi bježati od Velikog Brata, a oni čekaju u redu na njegov poziv, isti je slučaj i sa samofinasiarjućim ratovanjem.
Mnoga majka ne da svoje dijete i veli –Ko hoće rat u kući mu bio, ali dosta djece, k'o zabranjeno voće, k'o stripove sedamdesetih, k'o VHS porniće osamdesetih, jedva čeka da podigne neki studentski-ratni kredit, pa da se ne bruka na ratištu.
Koliko je ovo realno? Sasvim sigurno, kuku nama, realnije od prisline mobilizacije, demilitarizacije i pacifikacije.
