Premro sam od straha u tom trenutku, čekajući da gospodin Tusk uzme zraka i za govornicom nadahnuto zapjeva početak poljske himne, stari dobri Mazurek Dąbrowskiego – mazurku generala Jana Henryka Dąbrowskog - pa da u sabornici nastane krš i lom, da biskupi, generali, zastupnici i novinari skoče na visokog gosta kad krene pjevati pjesmu odnekud svima vrlo dobro poznatu, identičnu onoj zloglasnoj „Hej Slaveni“, kojoj je tekst, u ono doba prije ZAMP-a, Zakona o autorskim pravima i ministra Pave Barišića, Jugoslavija maznula od slovačke himne – „Hej Slováci, ešte naša slovenská reč žije“ - a melodiju, kako znamo, od Poljske.
Nije, međutim, predsjednik Europskog vijeća mislio na melodiju, nego na tekst. „Nije slučajno da poljska himna započinje kao vaša…“ - rekao je tako gospodin Tusk, pa nastavio - „…domoljubna pjesma 'još Hrvatska ni propala dok mi živimo'.“ Koju je Ljudevit Gaj, nota bene - u ono doba prije ZAMP-a, autorskih prava i ministra Barišića - maznuo od poljske himne, Dąbrowskijeve mazurke: „Jeszcze Polska nie zgineła, kiedy my żyjemy.“
Sva je šteta, eto, da Mazurek Dąbrowskiego poljski diplomat nije na kraju i zapjevao, jer krš i lom koji bi nastao dok „Još Hrvatska nie zgineła…“ usred Sabora pjeva na melodiju „Hej Slaveni“ bio bi lijep šlagvort za nastavak govora, u kojemu je gospodin Tusk časni Sabor podsjetio kako su „prije dvadeset pet godina Europa i Ujedinjeni narodi priznali vašu neovisnost, vjerujući da će Hrvatska postati dijelom političke zajednice za koju su sloboda, mir, poštovanje prema drugima te pridržavanje međunarodnih propisa istinski prioritet“.
„Niste nas iznevjerili, dobro ste iskoristili tih dvadeset pet godina“, nastavio je, naime, visoki gost, pa poentirao: „Noseći teret teških iskustava i vidajući rane nakon okrutnog rata, uspjeli ste svoj narod zaštititi od mržnje i započeli veliku zadaću izgradnje moderne, europske države. Vi ste znak nade u promjenu teške sudbine koja je ovaj dio Europe stoljećima stavljala na velike kušnje.“
Diplomacija je ozbiljna vještina, nije to zajebancija, diplomatski jezik bogatiji je od pjesničkog, valja njime izreći stvari koje ne bi umio izreći niti William Butler Yeats na metamfetaminima, ali gospodin Donald Tusk postavio je sasvim novi standard, podigavši diplomatski krasorijek na dosad neistraženu transcendentalnu visoravan.
Odati hrvatskim saborskim zastupnicima, recimo, priznanje za izgradnju države koju rese „sloboda, mir, poštovanje prema drugima te pridržavanje međunarodnih propisa“, to zaista mogu još samo pjesnik na teškim halucinogenima i diplomat na svečanoj sjednici. Pohvaliti ih pak jer su „dobro iskoristili ovih dvadeset pet godina“ može još samo diplomat na svečanoj sjednici. Objasniti, međutim, da su „dobro iskoristili ovih dvadeset pet godina“ jer su „uspjeli svoj narod zaštititi od mržnje“, to se za cijeloga svoga historijskog staža nije usudio reći ni Prvi Predsjednik Jedine Nam i Vječne Hrvatske dr. Franjo Tuđman. A govorimo o čovjeku koji je pri zdravoj pameti vidio zelene i žute vragove.
Samo, eto, da je gospodin Tusk zapjevao poljsku himnu, vidio bi koliko su Hrvati „zaštićeni od mržnje“. Pa poželio da je i on od te mržnje tako zaštićen.
Štošta se, naime, može reći o današnjoj Hrvatskoj – gospodin Tusk će to znati bolje od mene, ja sam samo novinar i čitava se moja imaginacija svodi samo na onih preciznih pet W, tko, što, kada, gdje i zašto, dočim blagoglagoljiva diplomacija barata raskošnim vokabularom laži, svim zapravo pomoćnim blagoglagolima ovoga svijeta osim onih preciznih tko, što, kada, gdje i zašto – baš sve i svašta može se reći o njenih prvih dvadeset pet godina, samo jedna stvar ne može ni pod kakvim okolnostima i opijatima: da je „uspjela svoj narod zaštititi od mržnje“.
Da je gospodin Donald Tusk rekao kako je „Hrvatska danas među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama Europske unije“, ne bi toliko lagao: isto nam je, uostalom, pobijedivši onomad na predsjedničkim izborima obećala Kolinda Grabar-Kitarović. Sve da je predsjednik Europskog vijeća u Saboru rekao kako su Hrvati dobro iskoristili prvih dvadeset pet godina i izgradili državu u kojoj Sunce sja i noću, koritom Save teku brzaci domaćeg vrcanog meda od divlje orhideje i punomasno ptičjeg mlijeka, javni prijevoz zlatnim kočijama s letećim bijelim jednorozima je besplatan, a iz bankomata izlaze mali ljubičasti leptirići - još uvijek bi to bio upravo socrealistički prikaz hrvatske stvarnosti u odnosu na meskalinsku fantazmagoriju o Hrvatima zaštićenim od mržnje.
Naprotiv, dvadeset pet godina nakon međunarodnog priznanja jedino čega u Hrvatskoj još uopće ima jest čista, koncentrirana mržnja, i kad bi se u četiri-pet riječi morao svesti saldo naše četvrtstoljetne državnosti, bila bi to „zemlja u kojoj se mrzi“. Mržnja je glavni nacionalni resurs, mrze u Hrvatskoj čak i pjesnici i duhovnici, sve i jedino što Hrvata danas nacionalno i državotvorno definira jest sirova i neprerađena mržnja prema nehrvatskom. A nije pri tom mržnja šikljala iz Zemljine utrobe, niti padala iz tmastih oblaka: ustrajno su je i sustavno svih tih godina uzgajale i besplatno dijelile upravo institucije hrvatske države, one koje će Donald Tusk pohvaliti što su „uspjele svoj narod zaštititi od mržnje“. I tako „dobro iskoristiti ovih dvadeset pet godina“.
Na bezbroj se načina, naime, dade iskoristiti dvadeset pet godina, nije to malo, u dvadeset pet godina carska je Rusija kroz osam vremenskih zona izgradila deset hiljada kilometara transsibirske željezničke pruge, stari Egipćani su u toliko vremena sagradili Veliku piramidu, i taman da su mladi Hrvati – umjesto što su gradili pruge - četvrt stoljeća klesali dva i pol milijuna dvotonskih kamenih blokova, pa ih teglili do ličke Krbave i tamo slagali na stotinu pedeset metara visoku hrpu, pametnije bi i bolje iskoristili tih dvadeset pet godina, nego što su za to vrijeme gradili državu u kojoj na koncu neće biti ničega osim puste netrpeljivosti i mržnje.
Znanost bi, jebiga, lakše objasnila divovsku piramidu na Krbavi nego neobjašnjivu, golemu i besmislenu hrvatsku mržnju, Lika bi ekonomski procvala, a nešto bi barem ostalo iza nas, jednom kada nas – kao i svega besmislenog i besvrhovitog u prirodi – nestane s lica Zemlje. A Donald Tusk bi na svečanoj sjednici hrvatskoga Sabora čista srca mogao reći kako smo „noseći teret teških iskustava i vidajući rane nakon okrutnog rata uspjeli sagraditi veličanstvenu kamenu piramidu četiri metra veću od one Keopsove“.
Svakako, imalo bi više smisla. A bogami i nade.
Ovako, ako smo za predsjednika Europskog vijeća mi „znak nade u promjenu teške sudbine ovog dijela Europe“, bojim se da ni za „ovaj dio Europe“, ni za Europu u cijelosti, nema mnogo nade.
Tek možda da zapjevamo „Jeszcze Europa nie zgineła, kiedy my żyjemy“.
