Presuđeni kriminalac i kum Milorada Dodika, Mile Radiśić, svojim bagerima, uništio je jednu od rijetkih zelenih površina u centru grada i na njoj zacementirao armaturno-betonskog slona, kojeg uredno rentira Mtel-u. Sve po zakonu. Sve iz zatvora. U koji je dobrovoljno ušao, jer ga niko ni tražio nije, pa se sam predao, nakon odmora i spokojne meditacije u Beogradu. Picin dim. I od kazne, i od zatvora, i od države. I, naći će se na slobodi dok kažete-Park je naš!
Šta je to za nas, ovako izanđale, oguglale i otupjele, nego picin dim. Ništa. Blowing in the Wind, što bi rekao Dilan.
Zle kreature, na čelu sa SNSD-ovom tajkunskom oligarhijom, uništile su ono malo duha u Ljudima, koji su se bunili protiv bezumlja. Tek tako, iz bahatosti, malograđanske nadmoći i supremacije. Jer, ostatak stada je ćutao. Jebi ga, bilo vruće za šetnju, a i komšija te može šefu ocinkariti. Takva vremena bila, kao što su i uvijek za kukavice, odnio ih vjetar.
Privodili su tada nevine ljude, zaskakivali i legitimisali roditelje sa djecom. Zatirali su humanost u Banjaluci, krajiškoj sramotici. Sjetiće se oni memorije jače, kako je Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, zbunjen pred šetačima i svom kulturom koju na ramenima nije mogao nositi, krstio velikog Savu Šumanovića u nekakvog Šimunovića Savu. Lapsus mentis ... Blowing in the Wind.
Ali, za sve to vrijeme, tajkunski bageri su ždrali privatnu imovinu Željka Vulića, koji je bio dvostruko kriv-Kriv što je živ i što ima kuću na rubu provalije, koju betonira entitet i kum entiteta Mile Radišić. Ali, heej, tu je naša policija, koja je od svih zala što napadaju navijek nevini napadnuti srpski živalj, našla trenirati strogoću i elestičnost pendreka nad Vulićem. I ne samo to, Vulić je postao kriv u očima suda, jer je branio svoje...No i to odnese vjetar. U zaborav.
Na kraju ove tužne skaske u kojoj je Banjaluka tri mjeseca imitirala grad dostojan čovjeka, ostao je Stari hrast.
Kastriranje rodbine i ostale bahanalije
Hrast, paganski prijatelji i stari rođak. Staroslavenski zaštitnik u kome Perun obitava, duhovni ćaća pravednih, uniženih i protjeranih, došao je pod malograđansku sjekiru.
Pod njim su se okupljali, pričali, dogovarali se i u noć odlazili šetači. Neko od vas što čita ovo. Sa malom djecom, kad je još život imao smisla, odnio ga vjetar. Nećete vjerovati, pet godina je prošlo. Pet naših godina i pet njihovih audija. Tako se vrijeme broji. Od nas je ostalo, dabome, malo picinog povjetarca i nešto nostalgije. Ništa više.
A, onda su došli po njega. Perun Banjalučki, taj Stari hrast, stao je pred streljački sroj.
Prvo su kastrirali viševjekovnog diva, grane mu sasjekli, pa sačekali. Ko biva da vide šta će biti. Dabome, na koncu su ga ubili. Namjesto moćnog i velikog drveta, ostala je rugobna siva vlaknasta masa, koju su samo dječiji crteži držali na vještačkoj fotosintezi. I nisu mu dali da tek tako bude oduvan sa vjetrom. I dan danas, stoji ta sjenka šetnje, taj generator istog onog vjetra, zbog koga su ljudi ponosno vadili lične karte policajcima, zbog koga su znali sjesti na ulicu, pred neodlučnim i uplašenim pendrecima, zbog koga su barem jednom u ovoj tužnoj dolini Vrbasa živjeli, odnio nas vjetar!
A, bolje da nas vjetar odnese nego da gledamo pervertiju očima svojim.
Kad ubica žrtvi spomenik diže
Jer sad, iste te ubice, vucibatine i protuve, koje betoniraju grad, hoće od starog hrasta spomenik napraviti. Valjda da nas podsjeća koliko su jaki i moćni.
Sa novim gradonačelnikom Igorom Radojčićem, Zavodu sa očuvanje kulturnog istorijskog i prirodnog naslijeđa, poslat je zahtjev da Stari harast postane zvanični simbol. Ne može se Igor, čovjek koji je tražio izdajnike i stare plaćenike među šetačima sa zavodom, odno ih sve zajedno vjetar, velim, ne može se Radojičić dogovoriti, dal’ je ovo kulturni ili prirodni spomenik. Dal' su hrast sasvim ubili, pa da ga ture među kulturne spomenike mrtve Bnjaluke, il” je još pokoja mladica, divljakinja živa, pa da uguraju hrast na brzaka, među prirodne dragocjenosti Banjaluke krajiške sirotice, odnio nas vjetar.
E, to vam je ljudi moji ultralicemjerje. To bi vam bilo kao kada bi nacisti '44 podigli spomenik djeci, koju su spalili u Aušvicu. To je nečuveno, ali kod nas se i nečuveno čuje, odnio nas vjetar, kad drvo ne znamo sačuvati.
U nas ubice zelenila, ljudskosti, prirode i života, nekako hoće podići spomenik prirodi, humanosti i životu po sebi. Donekle, to ima pervertirane logike. Jer, samo mrtvo stablo je dovoljno dobro drvo. Samo nepokretan šetač je hvale vrijedan biped, samo ugušena pobuna, koju je zameo vjetar, dovoljno je dobra da, e da je se pomireno sjetimo.
Eutanazija jednog drveta
Ali, poklonici Picinog parka i picinog svijeta ne trebaju dozvoliti ultimativnu predaju! Ako je išta dostojno čovjeka, to je dostojanstvena smrt i sahrana Starog hrasta. Od njega neka se prave figure, totemi, amblemi. Od njega neka djeca uče kroz vjetar dok priča. Ne, ne treba ga gledati, kao ofucalu impregniranu mrlinu, po kojoj vlast volšebno urinira i emotivno slavodobitno onaniše.
Hrast je simbol Banjaluke, koja je bila grad živih prije pet godina. Stari hrast je vjera i nada u Banjaluku šetača, koja će možda sutra, a možda za pet godina, opet prohodati. Ali Stari hrast nije nikakvo kulturno naslijeđe debeloguzana i podguznih muva, koje su grobari ove čaršije.
I zato će najveći heroj biti onaj koji skloni nesrećno mrtvo deblo, da svojim patrljcima ne gleda sramotu.
Inače. Inače smo svi picin dim, odnio nas vjetar!
“Koliko čovjek će upirat vid
U nebo, dok ne spazi dom?
Koliko ušiju potrebno je
Da srca začuje slom?
Koliko mrtvih, još na zemlji toj
Da shvati — prevelik je broj?
Odgovor, vjetra je odnio dah
Vjetar je odnio sve.»
Bob Dilan
