Ali kako je moguće da se onaj napredni i liberalni kardinal najednom pretvori u ultrakonzervativnog papu? Jedno je biti jedan među mnogima u crkvenoj strukturi, a drugo je sam predvoditi Crkvu. Tako, ako me ne vara pamćenje iz noćnih projekcija, Lenny Belardo, četrdeset i sedmogodišnji papa Pio XIII, odgovara nekome od svojih zaprepaštenih podčinjenika, koji su prethodno sudjelovali u njegovu izboru i u naumu Duha Svetoga da između papabilnih kandidata, crkvenih konzervativaca i crkvenih naprednjaka, izaberu autsajdera čijim će postupcima, prema njihovoj zamisli, vladati Kurija i vatikanski državni tajnik Voiello. A on, Lenny Belardo, njujorški kardinal i prvi američki papa, lep kao greh i kao Jude Law, bit će lice s bilborda i s televizijskih ekrana, reklama za Katoličku crkvu koja će biti jača od reklame za Coca colu. Sloboda i ljudska prava još uvijek su u trendu, dobro se trže, a Crkva je, ipak, najveći trgovac slobodom u povijesti čovječanstva. Takva je, dakle, bila računica među utjecajnim izbornicima, a cijela prva sezona televizijske serije Paola Sorrentina “Mladi papa” govori o tome u što se u današnja doba takve računice mogu pretvoriti. I što se dogodi kada se laka pamet epohe suoči s intelektualno nadmoćnim pojedincem. Ili što se dogodi kada laka pamet porodi monstruma.
A je li Pio XIII monstrum? To ćemo, možda, saznati u drugoj sezoni serije. Ili je Pio XIII svetac, kako se to čini nekima od onih koji ga se plaše, čime se Sorrentino đavolski vješto poigrava? Na prvoj ispovijedi Sveti Otac vatikanskom ispovjedniku odgovara da nema što da ispovjedi, jer je bez grijeha. Jedini mu je, i najveći, kaže, grijeh to što ga njegova savjest ni za što ne optužuje. Gledatelj, kakav god imao odnos s vlastitom savješću, na ovo će se štrecnuti. Znajući da bi u zbilji pred ovakvim riječima premro od straha. Ali što ako je Lenny Belardo zbilja svetac i ako mu je zbilja jedini grijeh to što je svjestan da je bez grijeha?
On je protiv homoseksualaca u Crkvi, protiv je abortusa, protiv razvoda braka, ali od svega je najviše protiv otvaranja Crkve i protiv masovnog vjerništva. Grozi se vizije Boga kakvu posreduje moderna kultura i kakvu je prihvatila i sama Crkva, e ne bi li privukla što veći broj simpatizera, bez obzira na to jesu li oni doista vjernici. Pio XIII je u svim stavkama natražan, radikalan je u zahtjevima za konzervativnom revolucijom, a kada pred njega dođe talijanski premijer – ljevičar i sekularist – pred kojeg je već postavio svoje ultimativne zahtjeve za zabranom pobačaja, razvoda i svega drugog što bi se iz konzervativno-katoličke perspektive moglo zabraniti, i kad mu taj kaže da mu nije ni na kraj pameti da ispunjava njegove želje, papa mu u genijalnom monologu predoči što će se dogoditi na sljedećim parlamentarnim izborima i kako će on, Pio XIII, izmanipulirati volju birača. Dok to sluša, gledatelj ima dvojaki dojam: s jedne strane sluša o nečemu za što mu se čini da se, iako ne u Italiji, odavno dogodilo, a s druge strane se ne može načuditi vlastitom unutarnjem osjećaju. Naime, iako papa govori nešto protiv čega se sve u gledatelju buni, on nikako ne može biti na strani praznoglavoga i bahatog lijevog premijera.
I tu, zapravo, može početi priča o seriji “Mladi papa” i njezinoj šokantnoj privlačnosti. Paolo Sorrentino kao i u svojim filmovima, u “Mladosti” i “Velikoj ljepoti”, u podlozi priče razvija svojevrsni esej, raspravu na zadanu temu. Ovaj je put to, možda, esej o licu tipskoga ili idealnog ultrakonzervativca novoga doba. Naime, osim što Lenny Belardo nije nikakav mračnjak – ne, svo je vrijeme nasmijan ili barem osmijehnut, a u najavnoj špici svake epizode šmekerski namigne gledateljstvu – niti je poniknuo iz neke u se zatvorene i zaostale sredine, on iznevjerava i ine stereotipe o idealnotipskom konzervativcu (a ne samo konzervativnom crkvenjaku). Lenny je široko obrazovan i načitan, poziva se na rock kulturu, na J.D.Salingera i Stanleyja Kubricka, briljantno ironizira ikonične prikaze moderne kulture i dogme liberalnog društva. Iako su njegovi stavovi prema tekovinama sekularnog društva redom negativni, za njega se nikako ne bi moglo reći da stiže iz Srednjega vijeka. Osim što je Amerikanac, Lenny je i po koječemu drugom više čovjek budućnosti. Što nužno ne sugerira da bi budućnost trebala biti ultrakonzervativna i natražnjačka prema ljudskim pravima i slobodama.
Nakon što je masovni konzumerizam i pojeftinjenje svega živog, uključujući ideje umjetničke naracije i vjerovanja, potrošio civilizacijsku supstancu zapadnoga svijeta, u čemu su – pojeftinjujući same sebe i svoj kulturni Pantenon – dramatično pridonijeli upravo ljevičari, oni kojima kultura, uostalom, i pripada gdje god u Europi i na Zapadu žive kulture uopće i ima, što će događa kada jedan ultrakonzervativac sa znanjem i poštovanjem preuzme formu i sadržaje lijeve kulture, uključujući, recimo, Salingera i Kubricka? Zanimljivo je i poučno u Sorrentinovoj seriji gledati mogući odgovor na ovakva pitanja.
“Mladi papa” je, naravno, prepun citata i umjetničkih i kulturnih referenci, u rasponu koji bi bio nezamisliv u nekoj američkoj seriji. (Jednom će netko o tome sigurno napisati esej, u kojemu će pobrojati sve ono što se u “Mladom papi” vidi i čuje. I taj ću esej s velikim zadovoljstvom čitati.) Jedan od izazovnijih citata tiče se Maurizija Cattelana i njegova rada “Devet sati”, koji prikazuje papu Ivana Pavla II u trenutku kada ga pogađa meteor. Taj prizor javlja se u dvije ili tri epizode, naoko izvan konteksta priče, uvijek kada je Pio XIII na nekom dramskom vrhuncu.
Wojtyla je, također, bio crkveni konzervativac, koji je, po riječima Hansa Künga, dokinuo i dokrajčio sve pozitivne stečevine Drugoga koncila, a istovremeno je bio svojevrsna pop zvijezda, zvijezda masovnih skupova, papa putnik. Wojtylini se ideali nisu pretjerano razlikovali od ideala Lennyja Belarda, ali nije to bilo vrijeme u kojemu bi se moglo pozabranjivati sve ono, od pobačaja do razvoda braka i homoseksualizma u Crkvi, protiv čega su bili i stari papa i mladi Amerikanac. Ali je u biti Pio XIII potpuna negacija Ivana Pavla II. I to je smisao onoga Cattelanova meteora. Novi konzervativizam ne može imati nikakve veze sa starim, tradicionalnim konzervativizmom, ni s onim u što je vjerovao i što je zastupao papa Wojtila.
Jedna od prvih stvari koju će Lenny Belardo učiniti u svome pontifikatu bit će da si pripali cigaretu. I to će, naravno, izazvati sablazan. Papa će šeretski pripomenuti kako je pušenje u Vatikanu jednom davno zabranio Ivan Pavao II, ali da on, eto, ukida tu zabranu. I popušit će se u ovih deset epizoda više cigareta nego u deset godina ukupne američke televizijske produkcije. Ali u tom nikotiziranju neće biti ničega prostačkog, ničega što bi pripadalo nižim socijalnim i kulturnim stilovima. Za Pija XIII pušenje je šik, a šik je upravo zato što je moderna civilizacija od pušenja stvorila instant tabu. Duhan je predočen kao moralno pitanje, e da se ne bi raspravljalo o prethodno odbačenim moralnim pitanjima.
Lenny je siroče hipika iz 1968. Roditelji su ga kao devetogodišnjaka ostavili ispred sirotišta, i više nikada o njima nije ništa čuo. Podizala ga je i odgajala časna sestra Mary, koju je sada unaprijedio u osobnu tajnicu. Prema njoj, kao i prema koječemu drugom, naizmjence pokazuje ljubav i prijezir. Povremenoj ju zove mama. A onda joj, da je ponizi, zabrani da ga zove Lenny, pa mu se mora obraćati sa Sveti Oče.
Odnos prema roditeljima koji su ga napustili, odrastanje u sirotištu – gdje je stekao najboljeg prijatelja u životu, također budućeg svećenika – Sorrentinovu pripovijest vraćaju u okvire stereotipa. Ali naravno da je i to savršeno osviješten postupak. Objašnjavaju li okolnosti iz djetinjstva Lennyjev naglo probuđeni ultrakonzervativizam. Ne, nikako.
“Mladi papa” važna je, umnogome prevratna pripovijest. Iako se bavi Crkvom i osobom vrhovnoga crkvenog poglavara, riječ je o nečemu što je šire i važnije, nečemu što se tiče budućnosti svijeta koji je u općem pojeftinjenju svih ideja priveo sebe dnu. Hoće li se Crkva ljutiti na Sorrentina? Neće. On joj je kao neistomišljenik podigao spomenik. Osim ako im ne zasmeta njegov zaključak da je otvaranje Crkve prema svijetu bilo privremena stvar i posljedica zatvaranja svijeta prema Crkvi.
