Više od 80 odsto hrvatskih ostrva je u državnom vlasništvu, a ostatak u privatnim rukama, pa ih njihovi vlasnici mogu slobodno staviti na prodaju.
Kako ih možete kupiti, je li na njima dozvoljena gradnja i kako zabraniti pristup nezvanim gostima?
U prodaji se trenutno nalazi 20-ak ostrva, i to većinom preko agencije Biliškov nekretnine iz Kaštel Staroga.
Cijene su šarolike, od desetak evra po kvadratu pa sve do 140 evra za
koliko se prodaje Mali Kosmac površine 5.000 metara kvadratnih u
Šibenskom arhipelagu.
Interesovanje za ostrvima je solidno, a
većina potencijalnih kupaca su stranci, ističe Jasminka Biliškov,
vlasnica agencije Biliškov i podpredsjednica nacionalnog Udruženja
agencija za promet nekretninama.
“Najveći problem je naša spora
administracija. Vlasnici moraju da imaju sve potrebna dokumenta
uključujući i utvrđen pomorski pojas koji određuje država. Na to zna da
se čeka mjesecima, što odbija investiture”, objašnjava Biliškov
Pomorsko dobro obalski je pojas minimalne širine šest metara koji se
vodi kao opšte dobro i nemoguće ga je kupiti. Tako i kad kupite ostrvo,
niste njegov potpuni gospodar već za taj obalski dio morate da zatražite
koncesiju.
“Bez koncesije vlasnik ostrva ne može zabraniti
sidrenje ili kupanje drugim posjetiocima. Koncesija može biti na pet, 10,
20, 30 i najviše 99 godina. Grad daje ovu od pet, županija od 20, a
najdužu određuje država”, objašnjava Biliškov.
Pre desetak
godina kad su prodata prva ostrva – Smokvica kod Primoštena za devet
miliona kuna, ostrvce Jakljan za šest miliona evra Goranu Štroku, dva
ostrvceta kod Pule za 1,1 milion evra ruskom tajkunu Vladimiru
Jevtušenkovu - dio javnosti se prepao kako će nepovratno izgubiti
nacionalno blago.
Zbog toga je 2006. mijenjan Zakon o ostrvima te je uvedeno pravo prvokupa države, županijske ili lokalne vlasti.
”Vlasnik je dužan da ostrvo prvo ponuditi lokalnoj upravi, županiji i
državi po određenoj cijeni. Ako niko od njih ne reaguje u roku od 60 dana,
onda se ostrvo može staviti na tržište, ali ne ispod prvotno
postavljene cijene”, naglašava Biliškov.
Na ostrvu nije
dozvoljena gradnja ako na njemu nije već postojala neka građevina koja
može samo da se adaptira. Ali tome se može doskočiti registracijom
Porodičnog poljoprivredne privrede.
“U tom slučaju morate da
podignete maslinjak ili vinograd. Možete se baviti i stočarstvom.
Uglavnom nekom poljoprivrednom delatnošću. Tada vam se dozvoljava
izgradnja kuće za stanovanje plus object za namenu bavljenja
poljoprivredom. Možete se baviti i turizmom, pa je dozvoljeno izgraditi
restoran. Smatram kako je to bio dobar potez države jer na taj način se
ostrva uređuju i oplemenjuju. Dosta je ostrva danas zapušteno. Neka
manja ostrva koja se nalaze uz veća naseljena ostrva čak služe kao
deponije”, upozorava Biliškov.
Zato se ona zalaže za to da
država olabavi zakonsku regulativu i omogući gradnju na svim ostrvima uz
strogo definisana pravila šta i kako se može graditi.
“Uređenjem ostrva privlači se elitni deo turista. Ovako tapkamo na
mjestu. Kako je većina ostrva i ostrvaca u državnom vlasništvu, bilo bi
vrlo korisno da se izmeni zakon u smislu da država može ostrva dati u
koncesiju na određeni broj godina. Bio bi to velik izvor prihoda za
državu”, uvjerena je Biliškov.
